Život svetog Aleksija najsnažnija je propovijed o tome da je čovjekov zemaljski život hodočašće te da se prava svetost ostvaruje u skrovitosti, poniznosti i potpunom predanju Bogu.
Sveti Aleksije potječe iz rimske plemićke obitelji. Bio je mlad, zgodan i bogat. Roditelji su ga nagovarali da se oženi i on je pristao. Međutim na sam dan svoga vjenčanja, na poticaj Božji i s dopuštenjem mladenke, on ju je ostavio i pošao na hodočašće u najglasovitija kršćanska svetišta.
Kada je već sedamnaest godina proveo na hodočašću, boravio je u crkvi u Edesi u Siriji. Ondje ga je jedna slika Majke Božje prepoznala i otkrila vjernicima njegov identitet, rekavši da je on svet čovjek. No Aleksije je želio ostati nepoznat i nevidljiv. Zato je ponovno krenuo na put te se prerušen vratio u Rim.
Čak ga ni vlastiti roditelji nisu prepoznali, ali su mu kao prosjaku dopustili da se nastani u njihovoj kući ispod stepenica u maloj prostorijici, gdje je proveo sljedećih 17 godina.
Očeve sluge nisu uvijek bile dobre prema njemu jer su mislile da je običan prosjak. Na njihove uvrede i dobacivanja Aleksije nije odgovarao, nego je strpljivo šutio. Većinom je boravio skriven pod stepenicama, a izlazio je samo kako bi otišao u crkvu ili djeci govorio o Bogu.
Tek nakon Aleksijeve smrti otkriven je njegov pravi identitet i veličina samoprijegora koji je samovoljno činio iz ljubavi prema Bogu.
Umro je 17. srpnja 417. godine u Rimu. Legenda kaže da kad je on umro da su sva zvona sa rimskih crkava sama od sebe zazvonila. Kada su ga roditelji prepoznali ponovo su ga oplakali. Svečano je sahranjen u bazilici sv. Bonifacija na Aventinu u Rimu.

Basilica dei Santi Bonifacio e Alessio / Foto: Depositphotos
Kasnije je ta crkva preimenovana po njemu u crkvu sv. Aleksija. Njegov život je najsnažnija propovijed, koja govori da je naš život hodočašće i da treba biti skriven i ponizan. Ostavio je spis u kojem opisuje svoj život i svoje duhovne avanture.
Spomendan mu je 17. srpnja.
Po njemu je svoje redovničko ime, jer je na njegov spomendan zamolio od provincijala da ga primi u Franjevački red, dobio naš franjevac sluga Božji Aleksa Benigar (Zagreb, 1893. – Rim, 1988.), koji je bio misionar u Kini i profesor na Antonianumu u Rimu i koji je napisao najcjelovitiju dokumentarnu knjigu na hrvatskom jeziku o bl. Alojziju Stepincu „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal“, Rim, Ziral, 1974. (drugo izdanje Glas Koncila i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1993. godine u Zagrebu.). I sluga Božji Aleksa Benigar je bio ponizan i svet redovnik.
Zapisao je: „Moja je životna zadaća kao franjevca: siromašnog Krista, koji je sama sebe ispraznio, prikazati te njegovu zemaljsku egzistenciju u sebi produžiti“. (u Matija Maša Vekić: Put svetosti fra Alekse Benigara, Zagreb, 2018.).
Nadamo se da će uskoro biti proglašen blaženim.