Crkva svete razumije kao one koji su u konkretnoj povijesti prepoznali i nastojali koliko god je moguće ostvariti poziv na svetost, tj. na Kristovo savršenstvo (DPPL 211).

Kao dionici proslavljene Crkve u nebesima, blaženi i sveti ipak su duhovno-molitveni pratitelji i nas, hodočasničke Crkve na zemlji.

Ispravno razumijevanje mjesta i značenja čašćenja blaženih i svetih u pobožnosti nužno je razumjeti u odnosu na jedincato Kristovo posredništvo. Crkva u tome pogledu ističe:

„Valja naglasiti da je posljednji cilj štovanja svetaca slava Božja i posveta čovjeka po životu potpuno usklađenu s Božjom voljom i nasljedovanje krjeposti onih koji su bili najizvrsniji učenici Gospodinovi. Zbog toga, u katehezi i u drugim trenucima prenošenja nauka trebat će vjernike poučiti da: naš odnos sa svecima valja shvatiti u svjetlu vjere, on ne smije zatamniti poklonstveno štovanje dano Bogu Ocu po Kristu u Duhu, nego ga naprotiv osnažiti; čašćenje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego je više u jakosti naše djelotvorne ljubavi, koju se prevodi u zauzetost kršćanskog života.“ (DPPL 212).

Sveci su, prije svega, uzori za nasljedovanje u vjernosti Bogu i u životu krjeposti.

Izloženi posmrtni ostaci sv. Franje Asiškog / Foto: SAN FRANCESCO D’ASSISI/Facebook

Sveci su, prije svega, uzori za nasljedovanje u vjernosti Bogu i u životu krjeposti. Nužno ih je u vjeri promatrati kao pratitelje, zagovornike i prijatelje vjernikâ koji još hodočaste Zemljom. Njihova uloga nije u zasjenjivanju, već štoviše, u ukazivanju na Božje veličanstvo u Kristu.

Konačno, smisao njihova čašćenja nije toliko u mnogim vanjskim činima pobožnosti, koliko u sazrijevanju u kršćanskoj ljubavi koja se djelotvorno pokazuje u zauzetosti oko dobra bližnjih.

U navedenom se smislu može istaknuti i nekoliko ključnih naglasaka o čašćenju relikvija svetih.

Autentične relikvije svetaca u prvom su redu tijela, dijelovi tijela, ali i predmeti koji su pripadali svetima, predmeti koji su bili u dodiru s njihovim tijelima ili njihovim grobovima ili sa slikama koje se časti. (DPPL 236)

Moći u Crkvi: Vjerodostojnost i čuvanje

Tradicionalno se znamenitim moćima smatraju tijela blaženika i svetaca ili veliki dijelovi tijela ili čitava zapremina pepela nastalog spaljivanjem. Tim moćima dijecezanski biskupi, eparsi i svi oni koji su im u pravu izjednačeni, i Kongregacija za kauze svetih posvećuju posebnu brigu i pažnju kako bi se zajamčilo njihovo čuvanje i štovanje te izbjeglo njihovu zloupotrebu. Treba ih, stoga, čuvati u zapečaćenim urnama za to određenima i držati na mjestima na kojima se može jamčiti njihovo sigurno čuvanje, poštivati njihova svetost i promicati njihovo štovanje.

Neznamenitim moćima se, pak, smatraju mali dijelovi tijela blaženika i svetaca ili predmeti koji su bili u izravnom doticaju s njima. Njih se po mogućnosti mora čuvati u zapečaćenim posudama.

Treba ih se čuvati i častiti pobožnim duhom, izbjegavajući svaki oblik praznovjerja i trgovine.

Slična disciplina neka se primjenjuje u vezi s posmrtnim ostacima (exuviae) sluga Božjih i časnih slugu Božjih, kojih su kauze beatifikacije i kanonizacije u tijeku. Sve dok nisu uzdignuti na čast oltara beatifikacijom ili kanonizacijom, njihovim se posmrtnim ostacima ne smije iskazivati nikakvo javno štovanje niti one povlastice koje su pridržane samo tijelu onoga koji je proglašen blaženim ili svetim. (Uputa Kongregacije za kauze svetih, preuzeto iz Službenog Vjesnika Vojnog ordinarijata)

Koliko Crkva cijeni relikvije svetaca govori činjenica stavljanja moći svetaca pod oltar koji treba posvetiti:

„Obnovljeni Rimski misal naglašuje valjanost običaja da se pod oltar koji treba posvetiti stave moći svetaca, i ako nisu mučenici. Stavljene ispod oltara, relikvije upućuju na to da žrtva udova svoje izvorište i značenje crpi iz žrtve Glave, i simbolički izražaj zajedništva u istoj Kristovoj žrtvi, u žrtvi Crkve, pozvane na svjedočenje – i krvlju – vlastite vjernosti svome Zaručniku i Gospodinu.“ (DPPL 237).

Procesija sv. Vlaha u Dubrovniku / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Kako ispravno častiti relikvije?

Na temelju ovih uvida moguće je razumjeti nekoliko ključnih postavki za ispravno čašćenje relikvija svetaca: pozornost s obzirom na njihovu autentičnost; izbjegavanje njihova postavljanja na oltarnu ploču, pridržanu Tijelu i Krvi Kristovoj, upozoravanje vjernika na opasnost pomame oko skupljanja relikvija i trgovanja njima, a osobito upozoravanje na opasnosti praznovjernih izopačenja u čašćenju relikvija.

Sve ove, kao i druge razborite norme omogućit će prikladno i duhovno plodonosno čašćenje relikvija svetaca.

Patolog istražuje poznate svece: „Lažnih relikvija, zapravo, nema mnogo…“

„Različiti oblici pučke pobožnosti prema relikvijama svetaca, kao što je: ljubljenje relikvija, ukrasivanje svjetlilima i cvijećem, blagoslov dan uz korištenje relikvija, njihovo nošenje u procesiji ne isključujući običaj da ih se donese bolesnima kako bi ih se osnažilo i kako bi se ispunila molba za ozdravljenje, trebaju biti vršeni s velikim dostojanstvom i istinskim poticajem vjere.“ (DPPL 237).

Relikvija krvi Majke Terezije / Foto: Marija Pažin

Važno je uvidjeti opasnosti, ali još više ljepotu čašćenja relikvija svetaca, što predstavlja jedinstven i osobito raširen oblik pučke pobožnosti, ali i izvor poticaja za istinski kršćanski život.

Tekst „Mjesto i značenje čašćenja blaženih i svetih u pučkoj pobožnosti s osvrtom na čašćenje relikvija“ riječkoga pastoralnog teologa prof. dr. sc. Nikole Vranješa preuzeta iz brošure Ureda za obitelj Riječke nadbiskupije povodom dolaska relikvija sv. Terezije od Djeteta Isusa i njezinih svetih roditelja u Hrvatsku.