Ja i Otac jedno smo. (Iv 10, 30)

Liturgija dana (28. travnja):

Prvo čitanje:
Dj 11,19-26
Propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa.

U one dane: Oni što ih rasprši nevolja nastala u povodu Stjepana dopriješe do Fenicije, Cipra i Antiohije nikomu ne propovijedajući Riječi doli samo Židovima. Neki su od njih bili Ciprani i Cirenci. Kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.
Vijest o tom doprije do Crkve u Jeruzalemu pa poslaše Barnabu u Antiohiju. Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina. Ta bijaše to muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Znatno se mnoštvo prikloni Gospodinu.
Barnaba se zatim zaputi u Tarz potražiti Savla. Kad ga nađe, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima.

Psalam:
87,1-7
Hvalite Gospodina svi narodi

Zdanje svoje na svetim gorama
ljubi Gospodin;
draža su mu vrata sionska
nego svi šatori Jakovljevi.
Divote se govore o tebi,
grade Božji!

»Rahab i Babilon brojit ću
k onima što me štuju;
Filisteja i Tir i narod etiopski —
i oni su rođeni ondje.«
O Sionu se govori:
»Ovaj i onaj u njemu je rođen!
Svevišnji ga utemelji!«

Gospodin će zapisati u knjigu naroda:
»Ovi su rođeni ondje.«
I pjevat će igrajući kolo:
»Svi su izvori moji u tebi!«

Evanđelje:
Iv 10,22-30

Svetkovao se u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga —
ona svjedoče za mene.
Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
Ja i Otac jedno smo.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači s. Gita Klobučar, članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa:

U središtu današnjeg evanđeoskog ulomka stoji Isusova tvrdnja da su oni koji mu pripadaju sposobni čuti njegov glas. To nije samo pobožna slika, nego poziv na prepoznavanje:

Božji govor nije uvijek glasan, ali je uvijek usmjeren prema životu.

Isus ne optužuje Židove zato što ne razumiju, nego zato što ne žele otvoriti srce za drukčiji pogled na Boga. Time nas tekst izaziva da se zapitamo koliko smo spremni dopustiti Bogu da nas iznenadi.

Isus govori o sigurnosti koju daje: „Nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“

To nije obećanje života bez poteškoća, nego uvjeravanje da nas Božja vjernost ne napušta ni kad se mi kolebamo.

U vremenu kada se lako osjećamo raspršeno, izgubljeno ili preopterećeno, ova rečenica vraća fokus: pripadamo Onome koji nas poznaje dublje nego što mi poznajemo sebe.

Središnja misao odlomka najjača je u Isusovim riječima: „Ja i Otac jedno smo.“ To nije tek teološka formula, nego najdublja objava Božje blizine.

U Isusu vidimo kakav je Bog: pastir koji traži, čuva i vodi. Ako je to istina, onda je i naš život pozvan biti odgovor na tu blizinu — ne strahom, nego povjerenjem.

Isusov glas nije nametljiv. On onoga koji ga sluša vodi prema punijem, slobodnijem životu.

Taj put je uski put, ali jedini obećava puninu vječnosti.

Pozivam te da se danas zapitaš:

čiji glas najviše oblikuje moje odluke i moj mir?

Osluškujem li Isusov glas, ne samo u molitvi, nego i u mojim nesigurnostima, odlukama, odnosima s povjerenjem da me ništa ne može ugrabiti iz Njegovih ruku?