Dr. Philip Zimbardo, američki psiholog i profesor na Sveučilištu Stanford, u svom predavanju osvrnuo se na sve rašireniju pojavu otuđenosti dječaka i mladića koja ima negativan utjecaj na ljudsko društvo u cjelini. Istraživanja su pokazala da zabrinjavajuće veliki broj dječaka i mladića pokazuje nesnalaženje i zbunjenost kada je riječ o životnim izazovima i problemima. Skloni su bježati u virtualni svijet, najčešće u videoigrice i pornografiiju te time postaju otuđeni od društva i nesposobni biti istinskim protagonistima stvarnoga života. Nikada ne izrastu u muškarce i umjesto da ljudskom društvu doprinose, postaju potrošači, nespremni suočiti se s obiteljskim životom.

Industrija videoigara je višemilijunska industrija. Postoje mnoge korporacije koje se međusobno natječu za umove, oči i prste mladića.

Dr. Philip Zimbardo sa svojim timom, kroz tzv. “Projekt herojske mašte”, nastoji ponuditi uvid u ovaj fenomen, kao i određena rješenja da se isti iskorijeni ili da se barem znatno ublaži.

Evo nekoliko naglasaka iz predavanja dr. Zimbarda:

“Mladići podbacuju u školi, poslu, podbacuju društveno pa čak i seksualno. Problem je u tome da oni ništa ne stvaraju nego samo konzumiraju.

Ako gledate videoigrice i gledate pornografiju, potrošač ste u najgorem smislu. I na kraju, ne stvarate ništa.

Gdje dolazi sljedeći naraštaj mladića koji će pomoći našem društvu? A gdje će žene naći dobrog muškarca?

Ljudi kažu: ‘Pa, dečki su uvijek prolazili kroz promjene.’ To nije privremeno, to je trajno.

Dakle, momci se isključuju iz svijeta koji ih zbunjuje. Izoliraju se na ‘sigurnije’ i ‘jednostavnije’ mjesto. Bježe u virtualne svjetove.

Neki od nas žive u prošlosti, neki u sadašnjosti, a neki u budućnosti. Mladići su, općenito, više orijentirani na sadašnjost.

Kada ste zarobljeni u ‘hedonističkom modu sadašnjosti’, sve što želite je zadovoljstvo i izbjegavanje boli. Nikada ne planirate, ništa se ne događa slučajno, nikada ne postavljate dnevni red. Ne možete uspjeti u bilo kojem društvu ako ste u hedonističkoj sadašnjosti.

Nekada je postojao sindrom ‘praznog gnijezda’. Roditelji su bili tužni kad su njihova djeca otišla. Dječaci ne odlaze. Oni ostaju u svojoj sobi. Problem je u tome što ne čine ništa. Ne pomažu kod kućanskih poslova. Kažu: ‘Imam pravo na to jer sam dječak, jer sam muškarac.’

Prosječan dječak u Americi pornografiju gleda dva sata tjedno. To je prosjek. Znači da neki gledaju četiri ili više sati tjedno.

Dakle, dječaci bježe. Bježe u virtualnu stvarnost, gledaju pornografiju koja je dostupana 24 sata dnevno. Igraju igrice, prosječno, 13 sati tjedno. Igre i pornografija sada čine dio života ‘on-line’. Problem je u tome što žrtvuju prisutnost i život u stvarnome svijetu. Odustaju od nas koji smo od krvi i mesa. Oni i ne znaju da ga žrtvuju jer su odustali od nas.

Industrija videoigara je višemilijunska industrija. Postoje mnoge korporacije koje se međusobno natječu za umove, oči i prste mladića.

I pornografska industrija, koja je nešto novija, jednako je višemilijunski posao.

Prosječan dječak u Americi pornografiju gleda dva sata tjedno. To je prosjek. Znači da neki gledaju četiri ili više sati tjedno. Obično je to u pauzi. Tri ili četiri sata igrate videoigre, umorite se i prebacite se onda na pornografiju. A onda se opet vraćate videoigrama.

Problem u mnogim slučajevima je što to prerasta u ovisnost. Tu ulazi i broj sati koliko igrate, ali i ovisnost o uzbuđenju.

Ovisnost ima prednost u odnosu na sve ostalo na svijetu i sve ostalo na svijetu postaje dosadno. Škola postaje dosadna, djevojke postaju dosadne u usporedbi s onim što nudi pornografija.

(…)

Trebamo pokazati muškarcima, dječacima da su dragi, poželjni, a ne potrošivi i da su neophodni za stvaranje sljedećeg naraštaja. Moramo poticati dječake, muškarce, djevojke i žene da postanu svakodnevni heroji.”

Cijelo predavanje dr. Philipa Zimbarda, koje je s engleskog jezika preveo p. Siniša Štambuk, pogledajte u priloženom videu.