Zavjet čistoće, siromaštva i poslušnosti

Gospićko-senjski biskup Marko Medo predvodio je u srijedu, 18. ožujka, u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju, svečano misno slavlje tijekom kojega je brat Marinko od Presvetog Imena Isusovog Klaić položio doživotne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti.

Time se trajno posvetio Bogu u pustinjačkom životu na području Gospićko-senjske biskupije, postavši prvi pustinjak te mjesne Crkve.

Nakon propovijedi brat Marinko pristupio je pred biskupa, gdje je, nakon oblačenja pustinjačkog odijela, izrekao svoja obećanja.

Slijedila je prostracija i litanije Svih svetih, a potom je pročitao i potpisao obrazac zavjetovanja kojim se do kraja života obvezao na život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti u pustinjačkom obliku života.

Nakon blagoslovne molitve, biskup Medo predao mu je Bibliju, križ i Pravila.

U propovijedi biskup Medo je poručio:

„U središtu svakoga istinskog duhovnog poziva nalazi se jedna duboka istina o čovjeku: čovjek je biće čežnje, traženja i iščekivanja. Srce čovjekovo nije stvoreno za prolazno, nego za Boga.

To vrijedi za sve nas, ali se na osobit način očituje u pustinjačkom pozivu.

Pustinjak je čovjek koji je shvatio da nijedna zemaljska stvar ne može potpuno ispuniti ljudsko srce. Prorok Izaije ističe tu logiku Božjega djelovanja:

‘Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?’”

Biskup je naglasio da je Bog onaj koji otvara put ondje gdje ga čovjek ne vidi. 

„On pravi stazu i kroz pustinju. On izvodi vodu ondje gdje vlada suhoća. Ne ostavlja čovjeka zatvorena u prošlosti, nego mu otvara budućnost.

U Božjim očima pustinja postaje mjesto novoga života.

Ondje gdje čovjek nije dostatan samom sebi, Bog pokazuje da je On temelj. Ondje gdje ljudska sigurnost presuši, izbija voda Božje milosti“, rekao je.

„Pustinjaštvo nije duhovni individualizam“

„Dragi brate Marinko, tvoj put upravo to potvrđuje. Kao franjevac, živio si franjevačku karizmu, izgrađivao se u franjevačkom zajedništvu.

Onda te Gospodin, kroz godine razlučivanja i tišine, poveo putem pustinjaštva: prema dubljem ostvarenju istoga predanja.

Posljednjih godina živiš u Donjem Kosinju, u skrovitosti, molitvi i pokori, poziv koji danas dobiva svoj pečat u doživotnim zavjetima“, poručio je mons. Medo.

„Pustinjaštvo nije duhovni individualizam. Nije „ja i Bog bez Crkve”. Pustinjak može postojati samo u poslušnosti Crkvi, u zajedništvu s biskupom i Božjim narodom.

Današnje slavlje zato nije samo osobni događaj; ono je milosni trenutak za cijelu ovu biskupiju. U vremenu raspršenosti Gospodin nam daje znak sabranosti.“

U vremenu buke daje nam znak tišine.
U vremenu pretrpanosti daje nam znak jednostavnosti.
U vremenu samodostatnosti daje nam znak poslušnosti.
U vremenu gomilanja daje nam znak siromaštva.
U vremenu površnih odnosa daje nam znak čistoće srca.

Iskustvo franjevačke karizme

Biskup Medo rekao da sve to ima svoju duboku poruku jer se događa u godini 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškoga.

„Brat Marinko ne odlazi u pustinjački život iz neke duhovne praznine, nego sa sobom nosi iskustvo franjevačke karizme.

Današnji čin nije udaljavanje od franjevačkoga duha, nego njegovo produbljenje na poseban i radikalan način.

Današnji zavjeti, u ovoj godini franjevačkog jubileja, odjekuju kao snažan podsjetnik cijeloj Crkvi da svetost nije nešto davno, nego moguća i danas“, ustvrdio je.

„U taj put duboko je upisano i ime koje si uzeo: od Presvetoga Imena Isusova. To nije samo naslov ni pobožni dodatak. To je program života.

U svijetu u kojem se čovjek lako rasprši na bezbroj strana, tvoje ime pokazuje središte: a to je Isus.

Njegovo Ime je spasenje, njegovo Ime je utjeha, njegovo Ime je snaga u kušnji, mir u borbi i svjetlo u samoći.

Pustinjak ne živi od svojih zamisli, nego od zazivanja Imena koje je iznad svakoga imena. Zato je lijepo i duboko da tvoj identitet bude tako vezan uz Presveto Ime Isusovo: da ti upravo Isus bude početak, središte i ispunjenje svega“, istaknuo je biskup.

„Kršćanska šutnja nije praznina, nego slušanje. Kršćanska samoća nije odbacivanje, nego prostor susreta. Kršćanska pustinja nije bijeg od svijeta, nego nošenje svijeta pred Boga“, rekao je predslavitelj.

Nismo pozvani u pustinjačku ćeliju, pozvani smo u onu nutarnju pustinju susreta s Bogom. Svi trebamo dopustiti Bogu da bude Bog. I svi smo pozvani izgovoriti svoje kršćansko ‘da’ ondje gdje nas je Gospodin postavio.

U koncelebraciji su sudjelovali mjesni župnik Pero Jurčević, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto, kao i svećenici iz Gospićko-senjske biskupije te prijatelji brata Marinka iz drugih redovničkih zajednica.

Kako izgleda život pustinjaka?

„Ustajem rano, molim, razmatram, idem u selo k misi, radim na izgradnji kućice… Kada se otapaju snjegovi s Velebita, mjesto na kojemu živim postane mali otočić na neko vrijeme…

Ima nas nekoliko pustinjaka u Hrvatskoj i u svijetu. Živimo tu Isusovu pustinju u produljenom obliku.

Pokušavamo živjeti korizmu u svakodnevici kroz cijeli život”, rekao je fra Marinko o tom načinu života za Radiopostaju Mir Međugorje naglašavajući kako do najbliže crkve ima četiri kilometara, dok je desetak kilometara do sela u kojem je misa svaki dan.

Posjeduje mali automobil zbog mise i obaveza oko izgradnje kuće kao i mobitel koji mu je potreban jer se bavi i duhovnim vježbama.

Što je pustinjaštvo?

„Pustinjački se život izražava u odluci da se živi intenzivno i isključivo traženje Božjega lica. Nošen je željom prisnoga sjedinjenja s Njim, samo se Njemu predaje u najstrožoj odvojenosti od svijeta“, piše u dokumentu Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života „Oblik pustinjačkoga života u mjesnoj Crkvi. Smjernice“.

Izjavljujući da „Crkva priznaje pustinjački ili osamljenički život“, u kanonu 603 § 1 identificiran je oblik života u suobličenosti Kristu, koji Crkva priznaje i koji je oblikovan u odnosu prema njoj, a može se svesti na iskustvo samotnoga Isusa na gori.

Pustinja / Foto: Canva

„Crkveno priznavanje (lat. agnoscit) podrazumijeva prihvaćanje pustinjaka u partikularnu Crkvu, koje potvrđuje, vodi i prati dijecezanski biskup.

Povezanost sa crkvenim pastirom poprima posebnu kanonsku vrijednost u slučaju javnoga zavjetovanja evanđeoskih savjeta:

Pustinjak, kao Bogu prikazan u posvećenom životu, priznaje se u pravu [lat. iure agnoscitur] ako tri evanđeoska savjeta, potvrđena zavjetom ili kojom drugom svetom vezom, javno prihvati pred dijecezanskim biskupom i pod njegovim vodstvom provodi svoj način življenja.“

Donji Kosinj: Prvi pustinjak Gospićko-senjske biskupije položio doživotne zavjete