Mesijanski narod (LG, 9) prima od Krista dioništvo u svećeničkom, proročkom i kraljevskom djelovanju u kojem se ozbiljuje njegovo spasenjsko poslanje. Koncilski oci uče da je Gospodin Isus po novom i vječnom Savezu uspostavio kraljevstvo svećenikâ, te je svoje učenike postavio „kraljevskim svećenstvom“ (1Pt 2, 9; usp. 1Pt 2, 5; Otk 1, 6).

Dar krštenja

To zajedničko svećeništvo vjernikâ prima se na dar krštenjem, koje nas osposobljava klanjati se Bogu u duhu i istini i „javno ispovijedati pred ljudima vjeru koju su od Boga primili po Crkvi“ (LG 11).

Nadalje, sakramentom potvrde ili krizme svi krštenici „još su savršenije vezani uz Crkvu, obdareni su posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako još strože obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom vjeru ujedno i šire i brane“ (isto). To posvećenje je u korijenu zajedničkog poslanja koje povezuje zaređene služitelje i vjernike laike.

U vezi s tim, papa Franjo je primijetio:

„Gledati Božji narod znači spominjati se toga da ulazimo u Crkvu kao laici. Prvi sakrament, onaj koji ostavlja trajni biljeg na naš identitet, jest onaj na koji trebamo uvijek biti ponosni, a to je krštenje. Po njemu i pomazanjem Duhom Svetim [vjernici]‚ posvećuju se… u duhovni dom i sveto svećenstvo‘ (LG, 10) tako da svi mi činimo sveti vjerni Božji narod“ (Pismo predsjedniku Papinske komisije za Latinsku Ameriku, 29. ožujka 2016.).

To kraljevsko svećeništvo ostvaruje se na mnogo načina, a svi su usmjereni na naše posvećenje, prije svega sudjelovanjem u prinošenju euharistije. Po molitvi, askezi i dobrotvornoj ljubavi svjedočimo tako život obnovljen Božjom milošću (usp. LG, 10). Kao što se jezgrovito kaže u koncilskoj konstituciji Lumen gentium: „svet i organski izgrađen značaj svećeničkoga zajedništva ozbiljuje se putem sakramenata i putem krjeposti“ (LG, 11).

Koncilski oci uče, nadalje, da sveti Božji narod ima udio također u Kristovu proročkom poslanju (usp. LG, 12). U tom kontekstu, uvodi važnu temu osjećaja vjere i slaganja vjernikâ. Koncilska doktrinarna komisija pojasnila je da je taj sensus fidei „takoreći neka sposobnost cijele Crkve, zahvaljujući kojoj ona u svojoj vjeri prepoznaje prenesenu Objavu, razlikujući istinito od lažnog i, istodobno, dublje u nju ponire i na potpuniji je način primjenjuje u životu“ (usp. Acta Synodalia, III/1, 199).

Taj osjećaj vjere pripada, dakle, pojedinim vjernicima ne po osobnom pravu, nego kao članovima Božjeg naroda u cjelini.

U konstituciji Lumen gentium u središtu pozornosti je ovaj potonji vidik koji se dovodi u vezu s nezabludivošću Crkve, s kojom je povezan, njoj na službu, nezabludivost rimskog prvosvećenika.

papa Lav XIV. i vjerničko mnoštvo na općoj audijenciji / Foto: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS

„Sveukupnost vjernikâ, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne može se u vjerovanju prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad‚ od biskupa pa do posljednjih vjernih laikâ‘ pokazuju svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa“ (LG, 12).

Crkva ne može pogriješiti u vjeri

Crkva, dakle, kao zajednica vjernikâ koja uključuje naravno i pastire, ne može pogriješiti u vjeri: „organ“ tog njezinog svojstva, utemeljen na pomazanju Duhom Svetim, je nadnaravni osjećaj vjere svega Božjeg naroda, koji se očituje u slaganju vjernikâ.

Iz tog jedinstva, kojeg je crkveno Učiteljstvo čuvarom, proizlazi da je svaki krštenik aktivan nositelj evangelizacije, pozvan davati dosljedno svjedočanstvo za Krista po daru proroštva koji Gospodin ulijeva čitavoj svojoj Crkvi.

Duh Sveti, koji nam dolazi od Uskrslog Isusa, raspodjeljuje naime „posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnima i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve“ (LG, 12).

Poseban pokazatelj te karizmatske vitalnosti je posvećeni život, koji neprestano niče i cvjeta djelovanjem milosti. I oblici udruživanja vjernika u Crkvi svijetli su primjer različitosti i plodnosti duhovnih plodova za izgrađivanje Božjeg naroda.

Predragi, probudimo u sebi svijest i zahvalnost za primljeni dar dioništva u Božjem narodu kao i odgovornost koju to sa sobom nosi.

Četvrtu katehezu pape Lava XIV. posvećenu dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila Lumen gentium o temi „Crkva – Božji narod“ donosi IKA.