Idi, sin tvoj živi! (Iv 4, 50)

Liturgija dana (16. ožujka):

Prvo čitanje:
Iz 65,17-21
Više se neće čuti ni plač ni vapaj.

Ovo govori Gospodin: »Evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram; jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost. I klicat ću nad Jeruzalemom, radovat se nad svojim narodom. U njemu se više neće čuti ni plač ni vapaj. U njemu više neće biti novorođenčeta koje živi malo dana, ni starca koji ne bi godina svojih navršio: najmlađi će umrijet kao stogodišnjak, a tko ne doživi stotinu godina, prokletim će se smatrati. Gradit će kuće i stanovat u njima,
saditi vinograde i uživati rod njihov.«

Psalam:
30,2.4-6.11.12a.13b
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio!

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a cio život dobrota njegova.
Večer donese suze,
a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni:
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si plač moj u igranje,
Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Evanđelje:
Iv 4,43-54

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na ‘blagdan.
Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sin jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«
Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.
Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Haramija, župni vikar u župi Uznesenja BDM – Zagreb Stenjevec:

Ušli smo u četvrti korizmeni tjedan nedjeljom koja nam poručuje: „Radujte se“.

Bitna je to prijelomnica u korizmenom pokorničkom hodu kad nam se pogled želi upraviti u nešto što kršćanin nikako ne smije ispustiti u svom vjerničkom životu, a to je radost. Na tu radost upućuju također i evanđeoski odlomci liturgije svagdana ovoga tjedna obilujući temama ozdravljenja i temama svijetla.

Isus je danas ponovno u Kani Galilejskoj gdje je prema evanđelistu Ivanu učinio prvo čudo odnosno znamen. Za razliku od sinoptika koji čuda najviše usmjeravaju u sliku Kraljevstva nebeskoga, Ivan kad prikazuje Isusovo čudo, koje naziva znamenom, samoga Isusa stavlja u fokus kao i njegovu poruku koju želi tim čudom komunicirati. U ovome drugome po redu znamenu, Isus liječi sina kraljevskog službenika iz Kafarnauma. Svoje prvo čudo pretvaranja vode u vino na svadbi učinio je u ozračju veselja i radosti mladenaca, obitelji i prijatelja, no danas je tu zatekao ljudsku bol i patnju radi bolesti djeteta.

Njegov dolazak Isusu motiviran je očajem, a ne potpunom spoznajom tko Isus jest. On želi Isusa “dovesti” u svoju kuću pošto – poto, kao da misli da Isusov dolazak mora biti fizički ostvaren da bi se izlječenje dogodilo. Ovaj kraljev službenik predstavlja, nemali broj puta, svakoga od nas u trenucima krize. Ponekad se i mi osjećamo tako da mislimo da će nas Gospodin izliječiti ili nam dati nešto što žurno tražimo ako ćemo ići svaki dan na svetu misu, puno sati povesti u molitvama ili klanjanjima, svaki predmet oko sebe dati blagosloviti i slično. Istina je da Božja blizina ozdravlja i to niti Isus ne poriče. No njegov odgovor uznemirenom ocu bolesnog djeteta traži nešto drugo.

Odgovor, odnosno – ukor zbog traženja znakova – zapravo je poziv na višu razinu odnosa. Gospodin želi da ne ljubimo samo njegove darove i čudesa, nego njega samoga. Službenik pokazuje poniznost i ustrajnost; on ne odustaje nakon ukora, već vapi:

Gospodine, siđi dok ne umre dijete moje!

Preokret se događa kada Isus izgovori: „Idi, sin tvoj živi.“

U tom trenutku, čovjek više ne traži da Isus krene s njim do kuće. On i tom času povjeruje riječi Božjoj. To je ključna poruka za naš duhovni život: vjera je oslanjanje na Božje obećanje čak i kada ne vidimo trenutni dokaz.

Isus nas poziva da izađemo iz vjere koja traži „dokaze“ i uđemo u vjeru koja počiva na njegovoj Riječi, znajući da Njegova milost ne poznaje prostorne granice.

Kada se službenik vratio kući i saznao da je groznica popustila točno u onaj sat kad je Isus govorio, njegova vjera postaje potpuna i zahvaća cijeli njegov dom. Ovo nas uči da naša osobna vjera ima snagu preobraziti naše obitelji i zajednice.

Kad je povjerovao Isusu i požurio kući, službenik je nadišao razumsku potrebu za dokazivanjem. Prihvatio je Isusovu riječ koja je učinila čudo snagom ljubavi prema čovjeku.

A čovjek čiji je razum ranjen grijehom, koji je smogao snage i u Božjoj blizini omekšao srce, pokazao je kako je Božje čudo, kad je urodilo plodom, ne samo izliječilo dijete od tjelesne bolesti nego i cijelu obitelj dovelo to zrele i snažne vjere.