S Božjom riječi u današnjem danu! Svakog dana donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Ako svatko ne oprosti svome bratu, Otac neće oprostiti vama. (Mt 18, 35)
Liturgija dana (10. ožujka):
Prvo čitanje:
Dn 3,25.34-43
Primi nas slomljene duše, duha ponizna.
U one dane: Ustavši Azarja otvori usta i pomoli se usred ognja ovako:
»O, ne zapusti nas zauvijek, zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe zbog Abrahama, miljenika svoga; Zbog Izaka, sluge svojega, zbog Izraela, sveca svojega, kojima si obećao umnožiti potomstvo kao zvijezde nebeske i kao pijesak na obali morskoj. Gospode, postadosmo najmanji među narodima, prezreni po svoj zemlji poradi grijeha svojih. Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa, kada, ni mjesta gdje da prinesemo prvine tebi, i da nađemo milosrđe. No primi nas slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova,
kao tisuće pretilih janjaca — takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom — jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje. Ne postidi nas, već postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj! Izbavi nas, kao nekoć, čudesima svojim, proslavi ime svoje, Gospode!«
Psalam:
25,4-5.6-7ab.8-9
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti.
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi.
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Evanđelje:
Mt 18,21-35
U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«
»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti’. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović, grkokatolički svećenik:
Petar danas postavlja pitanje koje svi nosimo u sebi:
Gospodine, koliko puta oprostiti?
Pitanje koje ne želi biti teorijsko, već je upit umornog srca. U svim onim situacijama u kojima smo pogaženi, povrijeđeni. Koliko puta još? Koliko puta prijeći preko iste riječi, iste nepravde, iste rane?
Isus u današnjem Evanđelju odgovara: „Ne sedam, nego sedamdeset puta sedam.“
Drugim riječima upozorava nas na činjenicu na koju se kao čovjek često vraćam: broj pružanja oprosta. Danas, kao da želi reći: nemoj brojati, ne zatvaraj se oproštenju, ne živi s kalkulatorom u srcu. Zato nam i pripovijeda o sluzi koji duguje kralju nezamisliv iznos. Dug koji se ne može vratiti. I kralj mu sve otpisuje. U potpunosti. To je slika nas pred Bogom.
Koliko god dugova imali spram Boga i čovjeka, Bog ih sve briše.
Pa, i onda kada se vraćamo na stare dugove, čeprkajući po prošlosti, kao da nam nije oprošteno. A nije stvar da Bog nije oprostio. Možda je ispravnije upitati se: jesam li ja oprostio sam sebi. Ili što je još gore: sumnjam li u Božje oproštenje i milosrđe? Zato i ne čudi situacija kada taj isti čovjek, kojemu je sve oprošteno, izlazi i guši svoga dužnika zbog sitnice.
Tu prispodoba prestaje biti priča o nekome drugome. Postaje ogledalo. Koliko smo puta i sami primili oproštenje, osjetili olakšanje, pa ipak ostali tvrdi prema bližnjemu? Možda brzo zaboravimo koliko nam je oprošteno.
A što je oprost?
Sjetimo se ovdje našega blaženog Alojzija ili Miroslava. Oprost nije slabost. Ne znači da zlo nije bilo zlo. Ne znači da se pravda briše. Oprost znači ne dopustiti da zlo ima posljednju riječ u meni. Neopraštanje izvana može izgledati kao snaga, ali iznutra polako razara. Zamjeranje s vremenom postaje teret. Ako vjerujemo da je Krist došao radi svih, onda je došao i radi onoga tko me povrijedio. I tu nastaje problem. Jer dok je milosrđe općenito, svi ga prihvaćamo. Ali kad dobije lice i ime, tada počinje i borba u našemu srcu.
Za vrijeme i ovog korizmenog hoda ispitajmo se: što se to nalazi u srcu oko čega bih trebao poraditi? Je li to ogorčenost? Konstantno vraćanje na stare rane? Unutarnje osuđivanje koje neumorno ponavljam?
U molitvi Očenaša svakodnevno izgovaramo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo.“ Ovo „kako“ je ozbiljna riječ. Jesmo li doista spremni da nam Bog mjeri istom mjerom kojom mi mjerimo drugima? U našim životnim situacijama oprost nije osjećaj. Ne dolazi uvijek spontano. On je odluka. Ne znači da bol nestaje odmah. Ne znači da se povjerenje automatski vraća. Ali znači da odlučujem ne hraniti mržnju. Ne graditi svoj život na onome što mi je učinjeno.
Možda danas, u tišini, pred nama iskrsne nečije ime.
Ne gurajmo ga od sebe. To je mjesto gdje Bog želi djelovati. Oprost nije prije svega dar drugome. Oprost je dar slobode nama samima. I zato sa velikim papom, svetim Ivanom Pavlom II. i mi danas molimo:
„Oprosti nam, Gospodine, ako smo riječju i djelom nanijeli bol drugima; oprosti nam podjele među kršćanima; oprosti nam kad smo odstupili od Evanđelja. Daruj nam milost obraćenja i snagu da budemo svjedoci tvoje ljubavi.“
I zato, možda je dovoljno danas reći: Gospodine, oslobodi moje srce od računice. Nauči me živjeti iz milosti koju i sam svakoga dana primam. Amen.