Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti! (Mt 9, 15)

Liturgija dana (20. veljače):

Prvo čitanje:
Iz 58,1-9a
Ovo je post koji mi je po volji.

Ovo govori Gospodin:
»Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.
Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga.
Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ‘Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’
Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.
Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi?
Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?
Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’«

Psalam:
51,3-6a.18-19
Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

Evanđelje:
Mt 9,14-15

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Stanko Mabić, odgojitelj bogoslova Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja BDM:

Zašto Isusovi učenici ne poste? Svi poste, ali ne i njegovi učenici. Isus je na to pitanje dao odgovor: „Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik.“

Dakle, dok su učenici s Isusom, dok hodaju s njim i u njegovoj su zaštiti, tada nisu trebali postiti. Možemo jasno iz ovoga zaključiti da post nije cilj, niti je cilj odricanje, niti je cilj pročitati cijelo evanđelje. Cilj je osobno susreti Isusa i konačno ga upoznati, s njim početi živjeti i kod njega biti. Dok su apostoli bili s Isusom, tada nisu postili. Ali kad je Isus otišao od njih, tada su počeli postiti.

U raju se ne posti jer se živi s Isusom.

Korizma je uvijek prilika za osobno upoznavanje Isusa. Neće nas post spasiti, nego spašava osoba Isusa Krista. A post, posebno post ujedinjen s molitvom i dobrim djelima, može jako pomoći da dođemo do Isusa našega jedinoga Spasitelja.

Čitamo u Djelima apostolskim kako su apostoli i navjestitelji evanđelja u svim važnim trenucima molili i postili. Zajednica u Antiohiji posti i moli da dobije od Boga jasne upute daljnjeg djelovanja: „Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: De mi odlučite Barnabu i Pavla za djelo na koje sam ih pozvao.“ (Dj 13, 1 – 2). „Poslije izabranja Barnabe i Pavla, opet su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih.“ (Dj 13, 3) Zatim čitamo u 14. poglavlju kako su Pavao i Barnaba postavljali po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu (usp. Dj 14, 23)

Možemo s prvom kazati kako je svaka novozavjetna crkva nastala kao ishod posta i molitve.

U Starom zavjetu post je na poseban način prisutan. U knjigama o Ezri, Nehemiji, Juditi, Esteri, Joni (Ninivljani) čitamo kako su postovima i molitvama pobjeđivali puno jačeg protivnika od sebe ili su izbjegli zasluženoj Božjoj kazni. Posebno je dojmljivo kako najveći židovski kralj David, nakon grijeha, posti i moli i Bog mu oprašta sav njegov grijeh. Čitavo Sveto pismo uvijek iznova izvješćuje da Bog pritječe u pomoć kad ljudi stupe pred njega posteći i moleći se.

Postiti u Starom zavjetu znači poniziti se. „I ponizi se moj narod na koji je prizvao Ime Moje i pomoli se i potraži lice Moje i okani se zlih putova, Ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“ (2 Ljet 7, 14) Pravi post čini čovjeka uvijek poniznim. Suočava nas s našim slabim stranama. Spoznaja vlastitih slabosti čini nas svakako poniznijima.

Post kao i molitva nisu same sebi svrha, već sredstva kroz koja se vjernik ponizuje pred Bogom, traži Njegovu volju, jača vjeru i produbljuje odnos s Njim. Kroz Stari i Novi zavjet vidimo kako Bog djeluje kroz ljude koji poste i mole se iskrena srca.

Post i molitva su dar, a ne teret.

Kroz njih učimo osluškivati Boga, odricati se sebe i dopuštati Duhu Svetome da nas mijenja. Biblija nas uči da Bog odgovara na molitve koje dolaze iz poniznog i iskrenog srca. Želimo li moliti svim srcem, tada se ta molitva mora izraziti i tjelesno, dakle kroz post. Post bez molitve postaje puka dijeta, a molitva bez iskrenosti gubi snagu. O toj povezanosti molitve i posta piše sv. Bernard:

Želim vam reći nešto što ćete lako razumjeti i što ste često doživljavali, ako se ne varam: post daje moljenju veću snagu i pravi žar… Molitva daje snagu za post, a post priskrbljuje milost za moljenje. Post jača moljenje, moljenje osnažuje post i iznosi ga pred Gospodina.

Prošlo je skoro pola stoljeća kako smo na Zapadu zanemarili post i smrt nam je uspjela donijeti nezapamćena razaranja. Nije teško primijetiti podudarnost između zanemarivanja posta i navale sotone i njegovih zloduha na svijet? S lakoćom su se uvukli čak i u Crkvu jer njezina vrata više nisu zatvorena.

Post dopire do onog dijela za kojega čovjek najčešće ni ne zna da postoji. U tom dijelu čovjek spoznaje Boga i sebe pred Bogom. Samo onaj tko otkrije tu glad razumije zašto se Bog čovjeku daje kao hrana. Tko se hrani Bogom sve više za njim gladuje. Kao čovjek kada voli pa sve više gladuje za ljubavlju.