Nečisti su duhovi vikali: »Ti si Sin Božji! (Mk 3, 11)

Liturgija dana (22. siječnja):

Prvo čitanje:
1Sam 18,6-9; 19,1-7
Moj otac Saul kani te ubiti.

U one dane: Kad se David vraćao ubivši Filistejca, izađoše žene iz svih gradova Izraelovih u susret kralju Saulu veselo kličući, pjevajući i plešući uza zvuke bubnjeva i cimbala. Žene su plešući pjevale:
»Pobi Saul svoje tisuće, David na desetke tisuća.«
Saul se vrlo ražestio, nije mu to bilo drago. Zato reče: »Davidu su dale desetke tisuća, a meni samo tisuće! Još mu samo treba kraljevstvo!« I od toga dana Saul poprijeko gledaše Davida.
Saul razloži svome sinu Jonatanu i svim svojim dvoranima svoju namjeru da ubije Davida. Ali Jonatan, Saulov sin, vrlo je volio Davida. I Jonatan to javi Davidu ovako: »Moj otac kani te ubiti. Budi dakle na oprezu sutra ujutro, ostani u skrovištu i pritaji se. A ja ću izaći i stajat ću pokraj svoga oca u polju gdje ti budeš, i govorit ću za tebe sa svojim ocem. Kad saznam kako je, javit ću ti.«
Jonatan pohvali Davida svome ocu Saulu i reče mu ovako: »Neka se kralj ne ogriješi o svoga slugu Davida, jer se on nije ništa ogriješio o tebe; naprotiv, ono što je radio bilo je od velike koristi za tebe. On je stavio život svoj na kocku, ubio je Filistejca, i Gospodin je pribavio veliku pobjedu svemu Izraelu: vidio si i radovao se. Zašto bi se dakle ogriješio o nevinu krv ubijajući Davida bez razloga?« Saul posluša Jonatanove riječi i zakle se: »Živoga mi Gospodina, David neće umrijeti!« Tada Jonatan dozva Davida i kaza mu sve te riječi. Zatim Jonatan dovede Davida k Saulu, i David opet dobi službu koju je imao prije.

Psalam:
56,2-3.9-14
U Boga ja se uzdam i neću se bojati.

Smiluj mi se, moj Bože, jer me ljudi gaze,
napadač me moj neprestano tlači.
Dušmani moji nasrću na me povazdan,
mnogo ih je koji se na me obaraju.

Ti izbroji dane mog progonstva,
sabrao si suze moje u mijehu svom.
Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?
Moji će dušmani uzmaknuti
čim te zazovem.

Ovo sigurno znam: Bog je za mene!
Božje obećanje slavim,
u Gospodina se uzdam i neću se bojati:
što mi može učiniti čovjek?

Vežu me zavjeti koje učinih tebi, o Bože:
prinijet ću ti žrtve zahvalne,
jer si mi dušu od smrti spasio.
Ti si očuvao noge moje od pada,
da pred Bogom hodim u svjetlosti živih.

Evanđelje:
Mk 3,7-12

U ono vrijeme: Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona — silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.
Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli. A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!« A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. sc. o. Ivan Pleše, OCD, viši asistent na Katedri ekumenske teologije Sveučilišta u Zagrebu:

Dragi slušatelji, današnje evanđelje prikazuje Isusa okruženog mnoštvom ljudi. On se povlači k moru, a za njim dolaze ljudi sa svih strana. Iz evanđelja čujemo da to nije homogena skupina. To je raznoliko mnoštvo, odnosno ljudi različitih jezika, običaja, religija i očekivanja. Ali, svi dolaze iz istog razloga: čuli su što Isus čini i nadaju se dodiru koji liječi.

Isus ne pita odakle dolaze, kojoj skupini pripadaju ili koliko su „ispravni“ po nekom mjerilu. Evanđelist Marko jednostavno kaže: „mnoge je ozdravio“. Pred Isusom su svi jednaki u svojoj potrebi. Bol, patnja i čežnja za oslobođenjem brišu granice koje ljudi često podižu jedni prema drugima.

Ovaj događaj može progovoriti mnogo našem vremenu, ali i ekumenskom hodu kršćana. Crkve dolaze Kristu s različitih strana svijeta i povijesnih iskustava. Nose sa sobom rane, podjele, iskustva. No, kada se nađemo pred Isusom, postaje jasno da sve kršćane povezuje jedna dublja stvarnost: čežnja za Kristom i spasenjem/ozdravljenjem koje donosi.

Zanimljivo je da Isus, iako čini mnoga čudesa, traži tišinu. Ne dopušta nečistim duhovima da ga prokazuju, iako govore istinu: „Ti si Sin Božji!“ Evanđelje nas time želi poučiti da se Krist ne objavljuje u senzaciji, nego u odnosu, povjerenju i strpljivom hodu. Vjera nije spektakl, nego susret koji preobražava.

U ekumenskom kontekstu to je važna poruka. Jedinstvo kršćana ne rađa se iz deklaracija, nego iz zajedničkog približavanja svih kršćana Kristu. Drugi vatikanski sabor u dekretu Unitatis redintegratio naglašava da je Krist izvor svakog istinskog jedinstva i da se ono postiže obraćenjem srca i zajedničkom molitvom (usp. UR 7, 8, 20). Drugim riječima: kada stojimo blizu Njega, postajemo bliži i jedni drugima.

Vidimo da mnoštvo iz evanđelja želi dotaknuti Isusa. To je gesta povjerenja i poniznosti. Priznati da nam je potreban Netko izvan nas samih. U ekumenskom hodu to znači priznati da smo svi hodočasnici prema punini zajedništva u Kristu. To ne umanjuje identitet, nego ga produbljuje.

Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Ut unum sint piše da ekumenizam nije dodatak životu Crkve, nego njezin unutarnji poziv (usp. UUS 20, 38, 99). To je poziv da zajedno kao kršćani slušamo Gospodina, prepoznajemo Njegovo djelovanje i svjedočimo svijetu da je Bog blizu svakom čovjeku.

Isus traži i lađicu, mali odmak od mnoštva. Ne zato da se udalji, nego da bude vidljiv svima. To je lijepa slika: Crkva je pozvana biti blizu ljudima, a istodobno čuvati prostor tišine i razlučivanja kako bi zaštitila čovjeka. Bez te ravnoteže lako se izgubi ili u udaljenosti ili u buci.

Dragi slušatelji, današnje evanđelje nas poziva da se zapitamo: dolazim li Kristu s povjerenjem i otvorenošću srca? Jesam li spreman prihvatiti da On okuplja oko sebe ljude koji su drugačiji od mene?

Ako dopustimo da nas Krist dotakne, On ne liječi samo naše osobne rane. Krist u nama budi sposobnost da u drugome prepoznamo brata i sestru na istome putu. A to je temelj svakog istinskog ekumenskog zajedništva – zajedništva koje je započelo kod u Galileji i koje se proširilo do svih krajeva svijeta.