Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. (Mk 2, 27)

Liturgija dana (20. siječnja):

Prvo čitanje:
1Sam 16,1-13
Samuel pomaza Davida usred njegove braće, i Duh Gospodnji obuze Davida.

U one dane: Gospodin reče Samuelu: »Dokle ćeš tugovati zbog Saula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jeseju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.« A Samuel reče: »Kako bih mogao ići onamo? Saul će to čuti, i ubit će me!« Ali mu Gospodin odgovori: »Uzmi sa sobom junicu pa reci: ‘Došao sam da žrtvujem Gospodinu!’ I pozovi Jeseja na žrtvu, a ja ću te sam poučiti što ćeš činiti: pomazat ćeš onoga koga ti kažem.«
Samuel učini kako mu je zapovjedio Gospodin. Kad je došao u Betlehem, gradske mu starješine dršćući dođu u susret i zapitaju: »Znači li tvoj dolazak dobro?« Samuel odgovori »Da, dobro! Došao sam da žrtvujem Gospodinu. Očistite se i dođite sa mnom na žrtvu!« Potom očisti Jeseja i njegove sinove i pozva ih na žrtvu.
Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« Ali Gospodin reče Samuelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.« Zatim Jesej dozva Abinadaba i dovede ga pred Samuela. A on reče: »Ni ovoga Gospodin nije izabrao.« Tada Jesej dovede Šamu, ali Samuel reče: »Ni ovoga Gospodin nije izabrao.« Tako Jesej dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.«
Potom zapita Jeseja: »Jesu li to svi tvoji sinovi?« A on odgovori: »Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jeseju: »Pošalji po njega, jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.« Jesej posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« Samuel uze rog s uljem, i pomaza ga usred njegove braće, i Duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu.

Psalam:
89,20-22.27-28
Nađoh Davida, slugu svoga.

Nekoć si u viđenju govorio pobožnima svojim:
»Junaku stavih krunu na glavu,
izabranika iz naroda izdigoh.«

»Nađoh Davida, slugu svoga,
svetim ga svojim uljem pomazah,
da ruka moja svagda ostane s njime
i moja mišica da ga krijepi.«

»On će me zvati: ‘Oče moj!
Bože moj i hridi spasa mojega.’
A ja ću ga prvorođencem učiniti,
najvišim među kraljevima svijeta.«

Evanđelje:
Mk 2,23-28

Jedne je subote Isus prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«
Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«
I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. sc. o. Ivan Pleše, OCD, viši asistent na Katedri ekumenske teologije Sveučilišta u Zagrebu:

Današnje evanđelje govori o razgovoru između Isusa i farizeja oko subote; svetog dana, dana odmora, dana posvećenog Bogu. Povod je samo naoko malen: učenici, idući putem, trgaju klasje i jedu jer su gladni. No, pitanje koje se ovdje otvara duboko je i uvijek aktualno: je li u središtu vjere zakon ili čovjek, vanjska forma ili očuvanje života?

Farizeji prozivaju Isusa o tome zašto njegovi učenici čine ono što subotom „nije dopušteno“.

Isus ne dokida subotu, ne omalovažava zakon.

Isus tumači zakon iznutra, iz njegova smisla. Podsjeća na Davida i njegovu pratnju koji, u potrebi i gladi, jedu žrtvene kruhove (usp. 1 Sam). A zatim izgovara rečenicu koja mijenja perspektivu: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“

Ovim riječima Isus ne relativizira Božje zapovijedi, nego otkriva njihov izvorni cilj: služiti životu, štititi dostojanstvo čovjeka, susresti Boga. Zakon bez milosrđa postaje teret, pobožnost bez ljubavi postaje hladna, a religija bez čovjekova dobra zakriva lice Božje.

Ova Isusova poruka snažno odjekuje u ekumenskom djelovanju. Kršćani različitih Crkava često su se u povijesti razilazili upravo zbog različitog tumačenja zakona, tradicije, discipline, liturgijskih ili crkvenih praksi. Nerijetko smo „branili subotu“, odnosno vlastitu predaju, a zaboravili čovjeka ili zajedničko svjedočenje Evanđelja.

Drugi vatikanski sabor u dekretu Unitatis redintegratio podsjeća da podjele među kršćanima proturječe Kristovoj volji i sablažnjavaju svijet (usp. UR 1). Jedinstvo se ne postiže ukidanjem različitosti, nego obraćenjem srca i povratkom onome što je bitno. A bitan je jedino Krist: Sin Čovječji, Gospodar subote.

Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.

Kada Isus kaže da je Sin Čovječji gospodar subote, postavlja sebe u središte vjere, zakona i života. Ne tradicija sama po sebi, ne zakon sam po sebi, nego Krist, živi Gospodin. To je važno i za ekumenski hod kršćanskih Crkava. Jedinstvo neće nastati tako da svi na jednak način poste, slave ili oblikuju crkveni život, neće nastati iz uniformnosti, nego iz toga da svi kršćani zajedno priznaju Krista kao Gospodara vremena, zakona i povijesti.

U enciklici Ut unum sint sveti Ivan Pavao II. naglašava da je ekumenizam put Crkve, ali i put svakog vjernika (usp. UUS 7-14). Taj put traži poniznost, slušanje i spremnost da u drugome prepoznamo brata ili sestru u potrebi baš kao što je i Isus u učenicima prepoznao njihovu potrebu, njihovu glad, a ne kršenje propisa.

Evanđelje nas danas poziva da se zapitamo: čemu služe naše crkvene prakse i naši običaji – očuvanju života ili pukoj samodostatnosti? Pomažu li nam da ljudi budu bliže Bogu, bliže jedni drugima ili postaju zidovi koji razdvajaju?

Dan Gospodnji, Crkva, Euharistija, molitva… sve je to dar! Sve je to dano čovjeku kako bi živio puninu odnosa s Bogom i s bližnjima. Kada to izgubimo iz vida, riskiramo da branimo izvanjsku formu, a zaboravimo svetost čovjeka i svetost Božju od koje sve proizlazi.

Današnja riječ Evanđelja poziva nas na zrelu vjeru: onu koja zna čuvati zapovijedi, ali još više zna prepoznati njihov nutarnji smisao. Vjeru koja u središte stavlja Krista, a iz Njega crpi slobodu, milosrđe i otvorenost. Takva vjera može postati most među kršćanima i vjerodostojno svjedočanstvo svijetu da je Bog doista blizu čovjeku.