„Mir s vama“, još od večeri kada sam izabran za službu rimskog biskupa, želio sam svoj pozdrav uvrstiti u taj zborni navještaj.

I želim to ponovno naglasiti: to je mir uskrsloga Krista – mir koji je razoružan i koji razoružava, ponizan i postojan.

On dolazi od Boga, Boga koji nas sve ljubi bezuvjetno.

Mir uskrsloga Krista

Suprotnost između tame i svjetla nije samo biblijska slika kojom se opisuje porođaj iz kojeg se rađa nov svijet: to je iskustvo koje prolazi kroz nas i potresa nas u odnosu na kušnje s kojima se susrećemo, u povijesnim okolnostima u kojima živimo.

Vidjeti svjetlo i vjerovati mu neophodno je kako ne bismo potonuli u tamu.

(…)

Mir postoji, želi prebivati u nama; ima blagu snagu rasvjetljavanja i proširivanja razuma, odupire se nasilju i pobjeđuje ga.

Mir ima dah vječnosti: dok se zlu viče: „Dosta“, miru se šapuće: „Zauvijek“. U taj nas je obzor uveo Uskrsli.

Bilo da nam je darovana vjera, bilo da nam se čini da je nemamo, draga braćo i sestre, otvorimo se miru! Primimo ga i prepoznajmo, umjesto da ga smatramo dalekim i nemogućim.

Prije nego što je cilj, mir je prisutnost i put. Premda osporavan i u nama i izvan nas, poput maloga plamena kojem prijeti oluja, čuvajmo ga ne zaboravljajući imena i priče onih koji su nam o njemu svjedočili.

On je načelo koje usmjerava i određuje naše odluke. Čak i ondje gdje su ostale samo ruševine i gdje se očaj čini neizbježnim, upravo danas nalazimo one koji nisu zaboravili mir.

Kao što je uskrsne večeri Isus ušao na mjesto gdje su bili učenici, prestrašeni i obeshrabreni, tako mir uskrsloga Krista i dalje prolazi kroz vrata i prepreke glasovima i licima njegovih svjedoka.

To je dar koji omogućuje da se ne zaboravi dobro, da se prepozna kao pobjednik, da se ponovno i zajedno izabere.

Razoružan mir

Iako danas nije malo onih čija su srca spremna za mir, snažan osjećaj nemoći obuzima ih pred tijekom događaja koji postaje sve neizvjesniji. Već je sveti Augustin, doista, isticao poseban paradoks:

Nije teško posjedovati mir. Teže je, u krajnjoj liniji, hvaliti ga. Ako ga želimo hvaliti, potrebne su nam sposobnosti koje nam možda nedostaju; tražimo prave ideje, odvagujemo riječi. Ako ga pak želimo imati, on je tu, nadohvat ruke, i možemo ga posjedovati bez ikakva napora.

Kada mir tretiramo kao dalek ideal, završavamo time da nam se ne čini skandaloznim njegovo nijekanje, pa čak ni vođenje rata radi postizanja mira. Kao da nedostaju prave ideje, odmjerene riječi, sposobnost reći da je mir blizu.

Ako mir nije doživljena stvarnost koju treba čuvati i njegovati, agresivnost se širi u obiteljskom i javnom životu. U odnosu između građana i vlasti dolazi se do toga da se krivnjom smatra nepripremljenost za rat, neodgovaranje na napade, neuzvraćanje nasiljem.

Daleko iznad načela legitimne obrane, na političkoj razini ta suprotstavljena logika danas je najaktualniji podatak planetarne destabilizacije koja svakim danom poprima sve dramatičnije i nepredvidljivije oblike.

Nije slučajno da mnogi državnici ponavljaju pozive na povećanje vojnih izdataka, dok odluke koje iz njih proizlaze predstavljaju uz opravdanje opasnosti koju navodno predstavlja drugi. Zapravo, odvraćajuća snaga moći, a osobito nuklearno odvraćanje, utjelovljuje iracionalnost odnosa među narodima koji se ne temelji na pravu, pravednosti i povjerenju, nego na strahu i vladavini sile.

Tako su tijekom 2024. godine vojni izdaci na svjetskoj razini porasli za 9,4 % u odnosu na prethodnu godinu, potvrđujući neprekinut desetogodišnji trend i dosegnuvši iznos od 2 718 milijardi dolara, odnosno 2,5 % svjetskoga BDP-a.

Štoviše, čini se da se na nove izazove želi odgovoriti ne samo golemim gospodarskim naporom ponovnog naoružavanja, nego i preusmjeravanjem obrazovnih politika:

umjesto kulture sjećanja, koja čuva svijest sazrelu u dvadesetom stoljeću i ne zaboravlja milijune žrtava, promiču se komunikacijske kampanje i obrazovni programi u školama i na sveučilištima, kao i u medijima, koji šire percepciju prijetnji i prenose isključivo naoružan pojam obrane i sigurnosti.

Ipak, „tko istinski ljubi mir, ljubi i neprijatelje mira“. Tako je sveti Augustin preporučivao da se ne ruše mostovi i da se ne ustraje u registru prijekora, nego da se izabere put slušanja i, koliko je moguće, susreta s razlozima drugih.

(…)

Razoružavajući mir

Dobrota je razoružavajuća. Možda je upravo zbog toga Bog postao dijete. Misterij utjelovljenja, koji doseže svoj najekstremniji stupanj poniznosti u silasku u podzemni svijet, počinje u utrobi mlade majke i očituje se u jaslama u Betlehemu.

(…)

Ništa nas ne mijenja kao što nas mijenja dijete. I možda je upravo misao na našu djecu, na djecu i na sve koji su krhki poput njih, ono što nam probada srce (usp. Dj 2,37).

Ivan XXIII. prvi je uveo perspektivu cjelovitoga razoružanja, koje se može ostvariti samo obnavljanjem srca i uma.

Tako je pisao u Pacem in terris:

„Treba priznati da je obustava naoružavanja u ratne svrhe, stvarno smanjenje oružja, a još više njegovo uklanjanje gotovo nemoguće, ako se istovremeno ne provodi cjelovito razoružanje; tj. ako se ne demontiraju i duhovi, iskreno se trudeći razbiti u njima psihozu rata:

što zauzvrat znači da se načelo mira, koje se temelji na ravnoteži naoružanja, zamijeni principom da se pravi mir može graditi jedino u uzajamnom povjerenju. Smatramo da je to cilj koji se može ostvariti. Budući da ga se traži ispravna razuma, on je vrlo poželjan i od najveće koristi.“

Ovo je temeljna služba koju religije trebaju pružiti patničkom čovječanstvu, nadgledajući sve veći pokušaj pretvaranja čak i misli i riječi u oružje. Velike duhovne tradicije, kao i ispravno korištenje razuma, pomažu nam da prijeđemo granice krvi ili etničke pripadnosti, ponad onih bratstava koja prepoznaju samo slične i odbacuju različite.

Danas vidimo kako to nije samo po sebi razumljivo. Nažalost, sve je češće u suvremenom okruženju povlačenje riječi vjere u političku borbu, blagoslivljanje nacionalizma i religijsko opravdavanje nasilja i oružane borbe.

Vjernici moraju aktivno opovrgnuti, prije svega životom, te oblike blasfemije koji zamračuju sveto ime Božje. Stoga, uz djelovanje, više nego ikad potrebno je njegovanje molitve, duhovnosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga kao putova mira i jezika susreta među tradicijama i kulturama.

U cijelom svijetu poželjno je da „svaka zajednica postane ‘dom mira’, gdje se uči kako neutralizirati neprijateljstvo dijalogom, gdje se prakticira pravda i čuva oprost“. Danas, više nego ikad, potrebno je pokazati da mir nije utopija, putem pažljive i plodotvorne pastoralne kreativnosti.

(…)

Neka ovo bude plod Jubileja nade, koji je potaknuo milijune ljudi da se ponovno otkriju kao hodočasnici i započnu u sebi ono razoružanje srca, uma i života na koje Bog neće oklijevati odgovoriti ispunjavajući svoja obećanja:

„On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (Iz 2,4-5).

Cijelu Papinu poruku za 59. Svjetski dan mira o temi „Mir svima vama. Prema razoružanom i razoružavajućem miru“ možete pročitati na stranicama IKA-e.

Papina poruka za Svjetski dan mira 2026.