Br. Lovro nas uči radosti življenja svakog dana u Božjoj prisutnosti, piše papa Lav XIV. u uvod u knjigu „Bog nadohvat duše“, u novom izdanju koje je objavila Vatikanska izdavačka kuća. U središtu knjige je vježba prisutnosti Božje, što znači stalno boravljenje s Bogom kroz osvješćivanje da je On prisutan u svakom trenutku našega života.
Ova mala knjiga u središte stavlja iskustvo – zapravo, vježbu – Božje prisutnosti, kako ju je iskusio i poučavao karmelićanski brat Lovro od Uskrsnuća, koji je živio u 17. stoljeću.
Kao što sam imao priliku reći, zajedno sa spisima svetog Augustina i drugim knjigama, ovo je jedan od tekstova koji su najviše oblikovali moj duhovni život i formirali me u prepoznavanju puta spoznavanja i ljubavi prema Gospodinu.
Put koji nam brat Lovro pokazuje jednostavan je i naporan u isto vrijeme.
Jednostavan, jer ne zahtijeva ništa drugo nego stalno prizivanje Boga u sjećanje, malim, neprestano ponavljanim djelima hvale, molitve, prošnje, klanjanja, u svakom djelovanju i svakoj misli, imajući za obzor, izvor i cilj samo Njega.
Naporan, jer zahtijeva put pročišćenja, asketske discipline, odricanja i obraćenja našeg najdubljeg dijela – našeg uma i naših misli čak i više nego naših djela.
Papa Lav XIV. / Foto: REMO CASILLI/REUTERS
To je ono što je već sveti Pavao napisao vjernicima u Filipima:
„Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.“ (Fil 2, 5).
Stoga se ne moraju samo naši stavovi i ponašanja suočiti s Bogom, već upravo naši osjećaji – sam naš način osjećanja.
U svojoj unutrašnjosti nalazimo Njegovu prisutnost, ljubavnu i goruću prisutnost Boga, tako „drugačiju“, a ipak poznatu našem srcu. Kao što piše sveti Augustin, „novi će čovjek pjevati novu pjesmu“ (Propovijedi 34, 1).
Iskustvo sjedinjenja s Bogom, opisano na stranicama brata Lovre kao osobni odnos koji se sastoji od susreta i razgovora, skrivanja i iznenađenja, povjerenja i potpunog prepuštanja, podsjeća na iskustva velikih mistika – među njima prve Terezije Avilske, koja je također svjedočila o toj bliskosti s Gospodinom do te mjere da je govorila o „Bogu lonaca i tava“.
Međutim, to ukazuje na put dostupan svima, upravo zato što je jednostavan i svakodnevni.
Poput mnogih mistika, brat Lovro također govori s velikom poniznošću, ali i s humorom, jer vrlo dobro zna da je svaka zemaljska stvar, čak i najveličanstvenija – pa čak i dramatična – vrlo mala stvar pred beskonačnom Gospodinovom ljubavlju.
Stoga ironično može reći da ga je Bog „prevario“, jer je on, ušavši u samostan možda pomalo preuzetno kako bi se žrtvovao i okrutno iskupio grijehe svoje mladosti, umjesto toga ondje pronašao život pun radosti.
karmelićanin/ Foto: karmel.hr
Slijedeći put koji nam brat Lovro predlaže, malo po malo, kako Božja prisutnost postaje poznata i zauzima naš unutarnji prostor, radost bivanja s Njim raste, milosti i duhovna bogatstva cvjetaju, pa čak i svakodnevni zadaci postaju jednostavni i lagani.
Spisi i svjedočanstva ovog karmelićanskog laika iz sedamnaestog stoljeća, koji je sa svjetlom vjere proživio teške događaje svog stoljeća – zasigurno ne manje nasilne od naših – mogu biti nadahnuće i pomoć i za život nas muškaraca i žena trećeg tisućljeća.
Pokazuju nam da nema okolnosti koja bi nas mogla odvojiti od Boga, da sva naša djela, svako zanimanje, pa čak i svaka naša pogreška dobivaju beskonačnu vrijednost ako ih proživimo u Božjoj prisutnosti, neprestano Mu ih prinoseći.
Sva kršćanska etika može se uistinu sažeti u ovom stalnom podsjećanju na činjenicu da je Bog prisutan: On je ovdje.
To sjećanje, koje je nešto više od pukog prisjećanja, jer uključuje naše osjećaje i naklonosti, pobjeđuje svaki moralizam i svako svođenje Evanđelja na puki skup pravila te nam pokazuje da nam doista, kako nam je Isus obećao, iskustvo povjeravanja sebe Bogu Ocu već ovdje na zemlji daje stostruko više.
Povjeravanje sebe Božjoj prisutnosti znači kušati predokus Raja.
papa Lav XIV.