Danas se spominjemo jednog od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi sv. Kamila de Lellisa. On je zaštitnik svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Nije baš bio predodređen za sveca. Rođen je 25. svibnja 1550. godine u Abruzzu u Italiji. U 12. godini ostao je bez majke, a otac je zbog posla morao često izbivati, pa je imao problema s odgajanjem sina koji nije baš mario za školu i obveze. Često se skitao, kartao i živio svojeglavo.

Otac ga je dao u vojsku ne bi li ga barem malo ukrotio i doveo u red. Kad se spremala bitka kod Lepanta, i otac i sin su htjeli sudjelovati, ali su na putu prema Anconi obojica oboljela. Otac je umro, sin je uspio ozdraviti, ali mu kao trajna posljedica ostade neka gnojna rana na nozi. Uplašen time, zavjetovao se da će, ako ozdravi, postati franjevac.

Kad se stanje s ranom poboljšalo, umjesto u samostan, pokušao se prijaviti u vojsku, ali ga nisu primili. Nekoliko se puta iznevjeravao svom zavjetu, izmjenjujući svoj boravak u bolnici Sv. Jakova i u raznim vojskama koje su ga ipak primale. Na kraju je dospio na prosjački štap, pa ga je neki čovjek zaposlio oko gradnje kapucinskog samostana. Prvi put se u tom poslu osjetio smiren i zadovoljan, iako mu se bilo teško priviknuti na disciplinu. Tijekom posjeta jednom drugom kapucinskom samostanu doživio je potpuno obraćenje, pa su ga kapucini primili za pripravnika. Ipak, zbog zloćudne rane na nozi nisu ga mogli primiti u red, iako je njegovo ponašanje i iskrena duhovnost svima bila draga i poticala ih na veću revnost u redovničkom življenju.

Shvatio je da od redovništva u franjevaštvu neće biti ništa, pa se posve dao služenju i dvorenju bolesnika u bolnici Sv. Jakova u Rimu. Tamo su ga srdačno primili, jer je njegovo dvorenje bolesnika bilo čudesno brižno i požrtvovno. Njegov je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je ponekad, promatrajući bolesnika, upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: “Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!” Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći. U tomu su mu se pridružili još neki prijatelji laici i jedan svećenik. Htio je s njima utemeljiti družbu za njegu bolesnika, ali mu nisu dopustili jer nije imao nikakve naobrazbe i bio je laik. Stoga je njegov ispovjednik sv. Filip Neri od Kamila tražio da se školuje i postane svećenik. On je to učinio i tako postao utemeljitelj Družbe za dvorenje bolesnika, a mnoštvo onih koji su, poput njega, htjeli služiti bolesnima neprestano su mu se pridruživali.

Kamilo je umro 14. srpnja 1614. u Rimu. Papa Benedikt XIV. 1742. godine ga je proglasio blaženim, a četiri godine kasnije i svetim. Papa Leon XIII. proglasio je 1886. godine sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih.  Zbog nikad potpuno zalječenih rana na nogama postao je zaštitnikom i od tih bolesti.Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.