I Riječ tijelom postade. (Iv 1, 14)

Liturgija dana (31. prosinca):

Prvo čitanje:

1Iv 2,18-21

Vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate.

Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas. Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas. A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate. Ne pisah vam zato što ne biste znali istine, nego jer je znate i jer znate da nikakva laž nije od istine.

Psalam:

96,1-2.11-13

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!
Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo.

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek se raduje polje i sve što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće.

Neka klikće pred Gospodinom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu po pravdi
i narodima po istini svojoj.

Evanđelje:

Iv 1,1-18

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše kod Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku kod Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše,
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca–
pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«
Doista, od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači don Ivan Aničić, župnik župe Uznesenja BDM, Prisoje (BiH):

Zanimljivo je kako na kraju godine slušamo evanđelje o početku — o Početku svih početaka. Dok svijet broji dane i zatvara kalendare, Crkva nam stavlja pred oči vječnost: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.”

Na kraju građanske godine, kad pogledavamo unatrag, Ivan nas vraća na ono odakle sve polazi — na Riječ koja stvara, prosvjetljuje, oživljuje. Sve što jest, proizišlo je iz nje. I mi sami.

Evanđelist ne piše o prošlosti, nego o prisutnosti: ta Riječ nije ostala u visinama, nego je sišla k nama, “ušatorila se među nama”. To znači — Bog je odlučio dijeliti našu svakodnevicu. Našu hladnoću i toplinu, umor i radost, sve što čini ljudski život. To je skandal i čudo utjelovljenja: Bog ne promatra s distance, nego ulazi u naše vrijeme, u našu godinu, u našu povijest.

I dok se mi na kraju godine pitamo što smo sve uspjeli, što izgubili, što propustili — Evanđelje nas poziva da pogledamo na ono što smo primili: “Od punine njegove svi mi primismo — i to milost na milost.” Zato je ovo jutro prije svega poziv na zahvalnost. Koliko je milosti nevidljivo prošlo kroz naše dane! Koliko se puta Bog naselio u tišini našeg života, neprimjetno, ali stvarno. I kad nismo znali, On je bio tu — Riječ koja nas nosi, svjetlo koje ne gasne, čak ni kad noć izgleda gusta.

Na kraju ove godine — godine hodočasnika nade — pozvani smo ponovno čuti tu Riječ. Neka nas ne preplavi buka svijeta ni težina neuspjeha, nego neka u nama zaživi svijest da nismo izgubljeni: Bog je s nama. Sveti Ivan Pavao II. govorio je: “Kršćanin je čovjek koji zna zahvaljivati.” I doista, zahvalnost je prvi korak prema novom početku.

Kad zaori zvono nove godine, sjetimo se da je svaki početak moguć samo zato što Riječ ostaje. Sve se mijenja, ali ona stoji. I u njoj smo mi — djeca Božja, djeca svjetla. Zato na pragu nove godine, dok svijet broji minute, mi izgovaramo samo jednu riječ: Hvala. Jer sve što imamo, sve što jesmo, dolazi “od punine njegove — milost na milost.”