Liturgija dana (10. prosinca):

Prvo čitanje:

Iz 40, 25-31

Gospodin svemogući umornome snagu daje.

»S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?« govori Svetac. Visoko podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj, koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu. Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: »Moj put skriven je Gospodinu, Bogu mom izmiče moja pravica?« Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Gospodin je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu daje, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al’ onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.

Psalam:

103 , 1-4.8.10

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstva njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
On ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Evanđelje:

Mt 11, 28-30

U ono vrijeme reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Isus nas danas poziva riječima Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni. On ne poziva skupinu koja se razlikuje od drugih – on poziva jedine ljude koji postoje. Jer umor nije iznimka; umor je sastavni dio ljudskosti. Postoji umor tijela, ali postoji i umor koji nikome ne priznaješ – unutarnja iscrpljenost, pretjerana odgovornost, tiha borba koja se vodi u pozadini života. Da je Isus rekao: Dođite vi sigurni u sebe, nitko ne bi došao. Ali kad kaže: Dođite vi koji više ne možete – tada evanđelje postaje dom.

Isus ne obećava da će ukloniti teret. On daje jaram. A jaram nije dodatna težina; jaram znači da nismo sami. U Božjem svijetu teškoća nije kazna, nego prostor zajedništva. Bog ne kaže: Nećeš više imati teret, nego: Nosim ga s tobom. To je razlika između religije koja obećava čuda i vjere koja gradi povjerenje. Bog ne ulazi u tvoj život da bi ga olakšao, nego da bi ga nosio s tobom.

Kad Isus kaže: Učite se od mene, kao da nam tiho poručuje: Prestani gledati život očima straha. Jer strah uvijek uči brzini, pritisku i savršenosti. A Krist nas uči blagosti – ritmu koji ne lomi, nego oslobađa. Uči da ne moraš imati odgovor na sve, da smiješ biti ranjiv, da se možeš zaustaviti. Kršćanstvo nije natjecanje u izdržljivosti, nego prostor u kojem se umorni uče povjerenju.

Umor je možda najdublja pukotina našega vremena. Ljudi danas nose osmijehe koje nisu stigli osjetiti, odgovore koji im ne pripadaju i brige koje ne dijele ni s kim. Ali Bog ulazi u taj skriveni umor ne kao netko tko samo umiruje, nego kao Spasitelj: on ne dotiče samo osjećaje – on liječi srce. A srce se počinje liječiti onoga trenutka kad se više ne boji pokazati svoju pukotinu.

Dopustiti Bogu da uđe u umor znači dopustiti mu da te vidi takvog kakav doista jesi. Ne skrojenu verziju sebe. Ne sliku koju drugi očekuju. Nego tebe koji ponekad više ne znaš kako dalje. Upravo tu – u najtanjoj pukotini – počinje milost. Odmor nije ukidanje obaveza, nego dolazak onoga koji te nosi kroz njih.

Isus ti ne govori: Budi jači. Isus ti kaže: Budi moj. I tu počinje odmor.