Ugleda ubogu udovicu kako baca dva novčića. (Lk 21, 3)

Liturgija dana (24. studenog):

Prvo čitanje:

Dn 1,1-6.8-20

Ne nađe se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja.

Treće godine kraljevanja Jojakima, kralja Judeje, dođe Nabukodonozor, kralj Babilona, na Jeruzalem te ga opsjede. Gospodin mu dade u ruke Jojakima, kralja judejskog, i dio predmeta iz Doma Božjega; on ih dopremi u zemlju Šinear i pohrani predmete u riznici svojih bogova.
Kralj naredi Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da dovede od Izraelaca nekoliko dječaka kraljevskoga ili velikaškog roda: neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru; Ašfenaz neka ih nauči pismu i jeziku Kaldejaca. Kralj im odredi dnevni obrok od kraljevskih jela i od vina sa svoga stola. Neka se odgajaju tri godine, a poslije toga imali bi stajati pred kraljem. Među njima bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja.
Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola, pa zamoli dvoraničkog starješinu da ga poštedi te se ne okalja. Bog dade Danielu te nađe dobrohotnost i smilovanje u dvoraničkog starješine. Starješina reče Danielu: »Bojim se svoga gospodara kralja; on vam je odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mršavija nego u drugih dječaka vaše dobi, ja ću zbog vas biti kriv pred kraljem.« Tada reče Daniel čuvaru koga bijaše dvoranički starješina odredio Danielu, Hananiji, Mišaelu i Azarji: »Molim te, pokušaj sa svojim slugama deset dana: neka nam se daje povrće za jelo i voda za pilo. Vidjet ćeš onda kakvi ćemo biti mi a kakvi dječaci koji jedu od kraljevih jela, pa učini sa svojim slugama po onome što budeš vidio.« On pristade i stavi ih deset dana. A nakon deset dana oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi dječaci koji jeđahu od kraljevih jela. Od tada čuvar dokinu njihova jela i obrok vina što su imali piti, te im davaše povrća.
Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti. Daniel razumijevaše viđenja i sne. Pošto se navršilo vrijeme određeno od kralja da mu ih dovedu, dvoranički starješina uvede ih pred Nabukodonozora. Kralj razgovaraše s njima, i među svima ne nađe se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. I tako oni ostadoše pred kraljem. I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj, nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.

Psalam:

Dn 3,52-56

Hvaljen i uzvisivan dovijeka!

Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših,

Blagoslovljen budi u Domu svete slave svoje,

Blagoslovljen budi na prijestolju kraljevstva svoga,

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane i sjediš nad kerubima,

Blagoslovljen budi na svodu nebeskom.

Evanđelje:

Lk 21,1-4

U ono vrijeme: Kad Isus pogleda, vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: »Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači s. Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove:

Ako smo pozorno čitali Evanđelje dana uočili smo kako Luka bilježi Isusov pogled i njegovu sposobnost da vidi dublje od površine. Piše: „Isus pogleda i vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove, a podigavši pogled, vidje i jednu ubogu udovicu gdje ubacuje dva novčića.“

I zaključi: „Zaista, kažem vam, ova siromašna udovica ubacila je više od svih njih. Jer svi oni dadoše od svoga suviška, a udovica, sirota žena, od svoje sirotinje dala je sve što je imala.“ (Lk 21, 1 – 4)

Dok razmatram ovaj tekst, u duhu kao da stojim u Hramu i promatram prizor. Osluškujem Isusov ton, njegovu pronicljivost i neponovljivu originalnost. On vidi čovjeka do kraja. Ne sviđa mu se dvoličnost i umišljenost, lažna svetost koja se mjeri novcem i izvanjskim obiljem. Ne sviđa mu se srce koje je prazno od ljubavi, a puno sebe. Isus osjeća udovičin vapaj ljubavi, njezinu žrtvu i strahopoštovanje kojim pristupa Bogu, donoseći na dar ono što joj je bilo potrebno za život.

Isus dakle, vjernost ne mjeri debljinom novčanika, nego dubinom srca i nesebičnosti.

Što nam time želi reći? Po mom siromašnom razmišljanju, kao da kaže: „Važan si mi.“ Ali nastavlja pitati i nas: Vidiš li? Uočavaš li? Kako gledaš na ljude i situacije oko sebe? Jesi li ikada „obuo cipele“ siromaha i beskućnika? Ako jesi — znaš što to znači. Njemu je važno ne samo što činimo, nego kako činimo. Pita nas: Kako se odnosimo prema bitnim vrednotama života? A bitne su vrijednosti uvijek iste: Bog i srce čovjeka.

Zato, nije li upravo naše srce istinska riznica u kojoj se čuva Božji kapital — jer Bog je ljubav?

I mi smijemo, poput udovice, u riznicu svoga srca ubaciti krepost i vjernost Bogu. Ispunimo svoje srce osjećajem Isusove prisutnosti i cijenimo svaki dar koji se daje iz ljubavi, ma kako se malen činio. Nemojmo biti proračunati — tko je proračunat, ne može druge obogatiti svojim životom.

Neka nas primjer siromašne udovice i Kristove riječi potaknu da težimo pravom bogatstvu: bogatstvu srca. Isus stoji nad riznicom našega srca i poziva nas da pazimo na ono za što smo stvoreni: da budemo hram Božji, a srce — njegova najskrovitija riznica. Srce se ispunja samo onda kada prima Boga, a ostaje prazno kada ga mjerimo zemaljskim mjerama.

Dobri Isuse, hvala Ti što nam kroz ovo razmatranje otkrivaš vrijednost iskrenog darivanja. Pomozi nam razumjeti da Ti ne tražiš obilje, već srce puno ljubavi, spremno na darivanje onoga čime si nas obdario. Amen.