Bog nije Bog mrtvih, nego živih. (Lk 20, 38)

Liturgija dana (22. studenog):

Prvo čitanje:

1Mak 6,1-13

Zbog zala koja sam počinio u Jeruzalemu od velike tuge umirem.

U one dane: Kralj Antioh prolazio gornjim krajevima. Dočuo je da je perzijski grad Elimaida na glasu s bogatstva, sa srebra i zlata, da je ondje bogat hram u kojem se nalaze zlatni predmeti vojne opreme, oklopi i oružje što ih je ostavio Filipov sin Aleksandar Makedonski, koji je prvi vladao nad Grcima. Zato je krenuo da pokuša zauzeti grad i opljačkati ga, ali nije uspio, jer su građani doznali za njegovu nakanu. Oni mu se opriješe s oružjem u ruci: natjerali su ga u bijeg, te se odande morao, jako ojađen, probijati natrag u Babilon. Još dok je bio u Perziji, dođoše i javiše mu kako su poražene čete što su upale u judejsku zemlju. I Lizija je navro sa snažnom vojskom, ali je pred Židovima morao pobjeći, jer su oni pobijeđenim vojskama uzeli opremu i obilan plijen i tako postali još jači. Srušili su i sramotni kip što ga bijaše podigao na žrtveniku u Jeruzalemu, i svoje su sveto mjesto okružili visokim zidovima, kakvi su bili i prije, a tako i Betsur, jedan od njegovih gradova.
Kad je kralj čuo te vijesti, prenerazi se i silno uznemiri; pade na postelju i razbolje se od jada što mu se nije želja ispunila. Ostade tako više dana, ali ga je tuga neprestano presvajala. A kad mu bijaše umrijeti, dozva sve svoje prijatelje i reče im: »Nestalo je sna s mojih očiju, i srce mi je klonulo od jada. Zato rekoh u svom srcu: U koliku li sam tjeskobu zapao i kakav li me to val nesreće zapljusnuo! Mene koji sam u vrijeme svoje moći bio poštovan i ljubljen. Sad mi dolaze na pamet zla koja sam počinio u Jeruzalemu kad sam odande odnio sve zlatno i srebrno posuđe što se u njemu nalazilo, i kad sam bez razloga zapovjedio da se stanovnici Jude istrijebe. Sad znam da me zbog toga snašlo ovo zlo i da od velike tuge umirem u tuđoj zemlji!«

Psalam:

9,2-4.6.16.19

Radostan kličem zbog spasenja tvoga, Gospodine.

Slavim te, Gospodine, svim srcem svojim,
ispovijedam sva čudesna djela tvoja.
Radujem se i kličem tebi,
pjevam imenu tvome, Svevišnji!

Dušmani moji natrag krenuše,
padoše i pred licem tvojim pogiboše.
Ti pokara pogane, pogubi bezbošca,
ime im izbrisa dovijeka.

Pogani padoše u jamu koju sami iskopaše,
zamka koju potajno staviše uhvati nogu njihovu,
a siromah neće pasti u zaborav zauvijek,
ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.

Evanđelje:

Lk 20,27-40

U ono vrijeme: Pristupe Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tá svi njemu žive!«
Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:

Poštovane i drage slušateljice i slušatelji, današnji evanđeoski odlomak progovara nam o jednoj zanimljivoj situaciju. Naime, Isusu ususret dolaze neki saduceji, koji mu postavljaju pitanja o uskrsnuću. Sadržaj ove situacije nije nam nepoznat, ali možda nam se može učiniti paradoksalan. I sam evanđelist Luka nam bilježi kako saduceji niječu uskrsnuće. Saduceji su bili ljudi iz visokog društvenog statusa, članovi svećeničkih obitelji, obrazovani i bogati. Od početka rimske okupacije između njih su se izabirali veliki svećenici koji su onda bili židovski predstavnici pred carskom vlasti. Odmjereno su tumačili Toru, bez prevelikih polemičnih pretenzija, dok su usmenu Toru omalovažavali. Nisu vjerovali u život nakon smrti. Nisu uživali popularnost niti naklonost kao farizeji, ali su imali vjersku i političku moć pa su bili vrlo utjecajni.

Ako pažljivije slušamo razgovor Isusa i okupljenih saduceja, možemo vrlo lako primijetiti kako se u njihovim pitanjima pojavljuje određena doza sitničavosti, iako ustvari ne možemo sa sigurnošću niti zaključiti koliko im je stalo do odgovora na postavljena pitanja. Dobro nam je poznata ova osobina, jer možda i sami ponekad ili češće u nju upadamo, postavljajući drugima silna pitanja i inzistirajući na najsitnijim detaljima, dok nam cjelina u potpunosti ostaje nejasna ili nas uopće i ne zanima. Tako se može zaključiti da sitničave osobe zapravo odgovor niti ne traže. A i ako ga traže, traže isključivo odgovor koji je njima optimalan i u skladu s njihovim mišljenjem. Oni se tako postavljaju kao mjerodavni tumači svih područja i tema. Iz iskustva znamo, kada dođemo u susret sa sitničavim osobama, da je važno oboružati se strpljenjem, ne dopustiti si trenutak nepažnje i nervoze koji one i tada mogu protumačiti kao nedostatak argumenata.

Isus ne izbjegava odgovor, pažljivo je poslušao pitanje i odgovorio saducejima: Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No, oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća. Konkretniju reakciju saduceja na Isusov odgovor nam evanđelist ne bilježi, već samo zaključuje kako su neki pismoznanci zaključili: Učitelju! Dobro si rekao!, te se više nitko nije usudio upitati ga bilo što.

Sitničavosti saducjea Isus suprotstavlja konkretnost vjere u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, te kako On nije Bog mrtvih, nego živih. Dalo bi se zaključiti kako u ogromnoj šumi propisa, tumačenja i interpretacija, Isus saducejima ukazuje na drvo vjere; vjere koja dotiče konkretan odnos Boga i čovjeka koji nije zasnovan na apstraktnim zaključcima. Mogući razlog zbog kojih se više saduceji ne usuđuju postavljati pitanje krije se u njihovom strahu da se ne naruši njihov društveni ugled i naučavanje koji im je, čini se, ipak bio važniji od Isusova odgovora.

Iako možda nije primarna tema ovog evanđeoskog odlomka, ali nekako se mogu prepoznati konture jedne lijepe osobine, a to je strpljivost. Osobina koja je posebno važna u našem duhovnom životu, jer nas upravo ona čuva od površnih i apstraktnih zaključaka i mišljenja. Kada smo strpljivi tada lakše, bez pretjeranih emocionalnih reakcija, možemo ispravno razumjeti i prihvatiti različite okolnosti s kojima se suočavamo na životnom putu. Strpljivost nas spašava od toga da i sami postanemo sitničavi, jer nam ona pomaže da razlučimo ono što je stvarno bitno u odnosu na mnoge sporedne stvari. Važno je biti strpljiv, jer je i naš Bog strpljiv. Strpljiv je s nama, našim padovima i usponima, našim ponekad smiješnim i djetinjastim ponašanjima. Kao da smo krivo razumjeli što znači biti Dijete Božje. Stoga, poradimo na tome da budemo strpljiviji, u odnosu s Bogom jer On je živi Bog, Bog neizmjerne ljubavi i blizine prema nama ljudima. Ali poradimo i na tome da tu strpljivost imamo i prema bližnjima, pa i prema sitničavima, bilo u našem obiteljskom, prijateljskom ili radnom okruženju.