O kad bi spoznao što je za tvoj mir! (Lk 19, 42)

Liturgija dana (20. studenog):

Prvo čitanje:

1 Mak 2,15-29

Slijedit ćemo Savez otaca svojih.

U one dane: Kraljevi ljudi, poslani da sile na otpad, dođoše u Modin da prinude na žrtvovanje. Mnogi su od Izraela prišli k njima. Ali Matatija i njegovi sinovi ostadoše postojani.
Kraljevi ljudi priđu Matatiji i stanu ga nagovarati: »Ti si čovjek ugledan u ovom gradu, častan i utjecajan; uz tebe su tvoji sinovi i braća. Priđi dakle prvi i izvrši zapovijed kraljevu, kao što to učiniše drugi narodi, ostali Judejci i preostalo stanovništvo Jeruzalema, pa ćeš i ti i tvoji sinovi ući u krug kraljevih prijatelja, i bit ćete čašćeni srebrom i zlatom i mnogim darovima.«
Matatija im jakim glasom odgovori: »Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.«
Tek što je on to kazao, a Židov neki priđe pred očima sviju da prema kraljevoj zapovijedi žrtvuje na žrtveniku u Modinu. Vidje to Matatija, razgnjevi se, i srce mu zadrhta, obuzet pravednim gnjevom, potrči i zakla ga na žrtveniku. U isti čas ubi i kraljeva čovjeka koji je silio na žrtvovanje, i obori žrtvenik. Tako provali njegova gorljivost za Zakon kao nekoć Pinhasova protiv Zimrija, sina Šalumova. Matatija tada stade vikati gradom iza glasa: »Svaki koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom.« I pobjegoše u gore on i njegovi sinovi, ostavivši u gradu sve svoje.
Mnogi tada kojima je bilo stalo do pravednosti i do pravde pobjegoše u pustinju.

Psalam:

50,1-2.5-6.14-15

Onomu koji hodi stazama pravim pokazat ću spasenje Božje.

Bog nad bogovima, Gospodin, govori i zove zemlju
od izlaza sunčeva do zalaza.
Sa Siona predivnog Bog zablista.

»Saberite mi sve pobožnike
koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!«
Nebesa objavljuju pravednost njegovu:
on je Bog sudac!

»Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu,
ispuni Višnjemu zavjete svoje!
I zazovi me u dan tjeskobe:
oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.«

Evanđelje:

Lk 19,41-44

U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:

Današnji evanđeoski tekst započinje mišlju kako Isus dolazi pred Jeruzalem, a u trenucima kada je ugledao grad, zaplakao je.

Novi zavjet bilježi nam samo dva mjesta na kojima je naznačeno da je Isus plakao. Jednom nad mrtvim Lazarom (Iv 11, 35) te jednom nad Jeruzalemom (Lk 19, 41).

Isusove suze ne ostavljaju nas ravnodušnima, jer suze nisu strane nikome od nas.

Svi mi poznajemo osjećaj kada se oči napune suza, kada je grlo stisnuto, kada nemamo snage izreći niti jednu jedinu riječ. To su trenuci kada zapravo riječi nisu toliko niti važne. Priznajemo svoju slabost, nemoć, došli smo pred zid i u određenoj okolnosti ne vidimo drugi izlaz, osim da pustimo da suze iziđu iz naših očiju.

Dok su uzrok našem plaču naši osobni životni, teški trenuci, Isus plače nad Jeruzalemom govoreći: „O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!“ Kasnija povijesna događanja potvrđuju razlog Isusovih suza, jer Jeruzalem uistinu nije prepoznao što je za njegov mir. Iako Isus plače nad gradom Jeruzalemom, Njegove suze možemo vidjeti i puno dubljem značenju.

O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!

Zamislimo tugu našega Spasitelja kada mi ne prepoznajemo trenutak Njegova pohođenja u naše živote. To su trenuci kada smo možda očekivali tolika izvanredna iskustva Božjeg pohođenja, dok se Gospodin tiho i ponizno poželio navratiti u naš život. Nije želio provaljivati vrata naše duše i srca, već je tiho i nježno kucao na njih, tražeći i maleni znak naše pažnje.

Koliko puta smo svemu i svima u životu dali prednost pred Gospodinom, jer nismo znali ili željeli spoznati što je za naš mir. Ponekad su uzrok naših suza ruševine onih temelja na kojima smo pokušali graditi svoju sigurnost, a da niti u jednom trenutku nismo pomislili da ih možda gradimo na pjeskovitom tlu. Mi očajavamo nad sobom i tražimo krivce i razloge, iako ih jedino možemo pronaći u samima sebi. Po tko zna koji puta postali smo žrtve vlastite samoinicijative, slijepo se oslanjajući na svoje snage.

Isusove suze zato za nas djeluju spasonosno.

Potresan prizor Gospodina koji plače mora nas barem na trenutak zaustaviti da promislimo koliko uistinu prostora u svome životu dajemo Gospodinu. Dajemo li mu prvine svojih dana ili ga ostavljamo tek na njihovim rubovima? Imamo li vremena da i mi takoreći utješimo Gospodina, dajući mu svoje vrijeme i pažnju ili i dalje sebično nastavljamo juriti za nečim „važnijim i hitnijim“ zaboravljajući koliko je puta On nas utješio i kako to i dalje nastavlja činiti.

Iako možda u našem ljudskom promišljanju ne djeluje tako, ali Gospodinove suze znak su jakosti, a ne slabosti.

Obično skrivamo svoje suze od drugih jer ne želimo da nas drugi vide suznih očiju i dotučene od bola i patnje, ali Gospodin svojim suzama pokazuje svoju jakost. To je jakost ljubavi i brige za jedan grad, za narod, za sve narode, za neprijatelje, za čitav svijet, za tebe, za mene.

U tim suzama nema rezignacije, već se u njima rađa nada novog početka, pa čak i kada sve naizgled biva razoreno, porušeno, kada se treba nadati protiv svake nade (Rim 4,18). Isusove suze znak su jakosti, jer su svijest neizbježnosti muke, smrti, ostavljenosti i odbačenosti, ali ususret tome Gospodin ide s velikom ljubavlju, prema tebi, prema meni.

U jakosti se rađa istinska ljubav koja ide do prolijevanja suza, do prolijevanja krvi i davanja vlastitog života:

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam (Iv 15, 13 – 14).

Pustinjski oci jako su isticali dar suza, koji svakako niti mi ne bi smjeli zanemariti. Isticali su kako nije toliko važno da plaču oči, koliko je važno da proplače srce. Mi ljudi razloga za to, svakako, imamo kada se samo prisjetimo svojih grijeha i slabosti, kada se samo prisjetimo koliko puta nismo prepoznali Gospodinovo pohođenje.

I ne zaboravimo, da tek u onome što ovaj svijet proglašava slabošću, nalazi se istinska jakost… uostalom neka nas o tome pouči Pavao:

Najradije ću se, dakle, još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12, 9 – 10) .