Pred poganima objavi Gospodin spasenje svoje. (Ps 98, 2)

Liturgija dana (7. studenog):

Prvo čitanje:

Rim 15,14-21

Bogoslužnik Krista Isusa među poganima da prinos pogana postane ugodan.

Ja sam, braćo moja, za vas uvjeren: vi ste i sami puni čestitosti, ispunjeni svakim znanjem, sposobni jedni druge urazumljivati. Ipak vam djelomično smionije napisah da vas na poznato nekako podsjetim poradi milosti koja mi je dana od Boga – da budem bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik evanđelja Božjega te prinos pogana postane ugodan, posvećen Duhom Svetim.
Imam se dakle čime dičiti u Kristu Isusu s obzirom na ono što je Božje. Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, i to tako da sam se trsio navješćivati evanđelje ne gdje se već spominjao Krist – da ne bih gradio na temeljima drugih – nego, kako je pisano:
Vidjet će ga oni kojima nije naviješten, shvatiti oni koji za nj nisu čuli.

Psalam:

98,1-4

Pred poganima objavi Gospodin spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Evanđelje:

Lk 16,1-8

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’«
»I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’«
»I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije, župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu i dekan Zapadnovaraždinskog dekanata:

U Evanđelju slušamo kako Gospodin svojim učenicima pripovijeda jednu priču o čovjeku upravitelju. U njegovoj koži može se svatko od nas prepoznati jer svi smo mi na neki način upravitelji. Upravljamo svojim materijalnim dobrima, plaćamo račune, mučimo se da bismo zaradili koji euro više da bismo si mogli nešto priuštiti… No upravljamo i svojim odlukama, osjećajima, razmišljanjima.

Mučimo se da bismo nešto dokazali, trudimo se da poštenje i istina zauzmu svoje pravo mjesto u svijetu i našim sredinama, borimo se da bismo doživjeli ono malo ljudskosti u ljudima, malo poštovanja, malo zadovoljstva, malo radosti.

Gledajući na sve to, ne treba posebno isticati koliko se često čovjek nalazi pred raznim teškoćama.

Koliko često svatko od nas postavlja i sam sebi, ali i Bogu, isto pitanje koje ističe Isus u Evanđelju:

„Što da učinim?“ Bože, što da učinim? Kako da postupim?“

Koliko se puta nađemo u teškim životnim situacijama kad nešto ne možemo. Kada smo pred zidom i osjećamo svu svoju malenost, kada nam ništa ne ide od ruke. Kada smo i optuživani i sputavani, kada ne nailazimo na razumijevanje – bilo zbog svoje, bilo zbog tuđe greške. Isto se dogodilo i upravitelju.

Isus ne odgovara direktno na pitanje „što učiniti“, ali iz njegovih riječi jasna je razlika između sinova svijeta i sinova svjetlosti.

Mi možemo u svijetu preživjeti kao sinovi svijeta i bit će nam sasvim dobro, možda ponekad i bolje nego sinovima svjetla – sinovima Božjim. Međutim, čovjek nije stvoren samo da preživljava, nego je stvoren za nešto više. Ako je Bog stvorio visine, ako je stvorio svjetlost, onda čovjek nije stvoren samo za puzanje ovim svijetom u sjeni.

Ipak, rasti, propinjati se, raditi, stvarati, mnogo je teže nego prepustiti se struji rezignacije. Što, dakle, činiti?

Možemo ići linijom manjeg otpora i životariti u sjeni gorostasa ovoga svijeta, boraviti u prividnom miru i lažnim sigurnostima koje nas pritišću. Ali možemo učiniti i jedan korak iznad toga. Nemojmo dopustiti da nam teškoće budu izgovor ili opravdanje za nečinjene i odustajanje.

Danas je prvi petak u mjesecu za koji se veže pobožnost Srcu Isusovu.

Raduje me to što primjećujem da ljudi, unatoč mnogim obavezama i distrakcijama, drže do te pobožnosti.

U njoj je sadržana Božja privrženost. U njoj Bog svojim sinovima svjetla želi dati više.

Potičem vas, dragi slušatelji, upravljajmo svojim životima tako da se njegova želja susretne s našom. Neka Božja želja ne bude usamljena. O, kako je nedopustivo da mi ostanemo stajati po strani prekriženih ruku kada Bog želi doći spasiti naše duše. Kako bi strašno bilo ostaviti njega na čekanju dok odlazimo za nekim prolaznim trivijalnostima.

Uklonimo takvo upravljanje od sebe. Ali budimo oprezni i u drugom smjeru. Opasnost je i ona lažna pobožnost, kada pod krinkom velike ljubavi prema Bogu čovjek odlazi u krajnosti i zanemaruje svoje dužnosti.

Neka nam Gospodin pomogne da budemo umjereni, časni i dostojni u upravljanju svojim životima, u kojima njegujemo istinsku pobožnu duhovnost. Takav život ostavlja tragove ljepote i poštovanja.