Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grješnika. (Lk 15, 7)

Liturgija dana (6. studenog):

Prvo čitanje:

Rim 14,7-12

Živimo li ili umiremo – Gospodinovi smo!

Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima. A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je:
Života mi moga, govori Gospodin,
prignut će se preda mnom svako koljeno
i svaki će jezik priznati Boga.
Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.

Psalam:

27,1.4.13-14

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!

Evanđelje:

Lk 15,1-10

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«
»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije, župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu i dekan Zapadnovaraždinskog dekanata:

U jednoj španjolskoj crkvi nalazi se neobično raspelo. Desna Isusova ruka s križa je spuštena, odnosno ispružena k vjernicima. Postoji nekoliko legendi o tome zašto se Isusova ruka nalazi u tom položaju, a jedna od njih povezana je s pričom o tome kako je neki vjernik svaki tjedan dolazio na ispovijed, no „odrađivao“ je to mehanički – stalno je ponavljao jedno te isto i nije pokazivao žaljenje, što je svećenika naljutilo pa je upozorio čovjeka da će mu uskratiti odrješenje ako se iskreno ne pokaje.

Tada je, kaže legenda, kip Isusa progovorio i vlastitom rukom odriješio čovjeka od grijeha.

Taj prizor često mi je pred očima kada pogledam na kip Dobroga Pastira u svojoj crkvi u Varaždinu. I njegova je ruka ispružena prema nama kao da nas poziva i ohrabruje da unatoč svemu što nas koči učinimo taj korak bez kojega nema obraćenja, da se odvažimo učiniti iskren ispit savjesti i prihvatiti poziv na ispovijed. To je uvjet za dostojno primanje svete pričesti.

Često osjetimo da nešto ne štima u nama, da živimo na način koji neće donijeti plodove kojima se nadamo, ali nemamo hrabrosti napustiti ga, promijeniti se – obratiti se – biti Božji u potpunosti. A Isus tako blizu, pokraj nas, pruža svoju ruku. Poziva da mu vjerujemo. Poziva da mu se otvorimo, da se od njega ne skrivamo.

Možemo njegovu ruku odbiti. Možemo mu okrenuti leđa.

Tako su često činili pismoznanci i farizeji. Oni su stalno imali nešto protiv, mrmljali su, ništa im nije bilo po volji. U čemu je njihov problem?

Ne u tome što su grešni. Nije ih zato Isus korio, nego jer su bili pokvareni. Pokvarenost je gore zlo od svega što čovjek može zamisliti jer u takvu čovjeku nema čežnje za promjenom, nema ni želje, a kamoli volje da mijenja ono što ne valja. Pokvaren čovjek ne želi ništa čuti, ništa si ne da reći, prezire savjet, ne podnosi kritiku. Misli da on najbolje zna i radi sve po svojem. To je bolesna tvrdoglavost.

Pokvaren čovjek ne želi ništa čuti, ništa si ne da reći, prezire savjet, ne podnosi kritiku.

Kajkavci imaju jednu riječ za takve ljude, kažu da su nedopovedani. Ne daju si povedati. Ne daju si ništa reći. Ali Isus ni od njih ne odustaje. Ne želi da oni završe u omčama zloga jer voli svakog čovjeka. I ne želi da itko svojim lošim primjerom sablažnjava ljude oko sebe. Ponekad ih kori, ne jer ih želi povrijediti, nego jer ih želi spasiti. Nije odmahnuo rukom i rekao baš me briga za vas, radite što hoćete, ne želim imati posla s vama jer ste takvi, nego se bori i za njih. Govori im prispodobu o vrijednosti svakog čovjeka.

Kajkavci imaju jednu riječ za takve ljude, kažu da su nedopovedani.

Prilika je to nama da se zapitamo imamo li i mi u sebi klicu nedopovedanosti – ne dotiče nas kritika, nećemo čuti ništa što se kosi s našim uvjerenjima jer mi najbolje znamo. Odmah smo natmureni i srditi kad nam netko skrene pozornost na nešto što ne činimo dobro. Pa i ako će ovo grubo zvučati, je li i u našim srcima taj zid pokvarenosti koji nam ne da da se mijenjamo?

Drugo što trebamo provući kroz svoju savjest je pitanje je li nam drago kad se netko obrati i prihvaćamo ga ili odbijamo jer nije u našem rangu? I treće, jesmo li svjesni da i nama treba obraćenje?

Neka Gospodin blagoslovi vaš i moj put do iskrenih odgovora na ta pitanja. Znajući da je obraćenje poziv na sreću. Sreća je trag koji za sobom ostavljaju ruke koje se vjerno pružaju Gospodinu.