Presveto Srce Isusovo 

Čovjekova je najdublja želja voljeti i biti voljen. Moglo bi se reći da se čovjek ostvaruje u iskustvu voljenosti i ljubavi. Iskustvo ljubavi čini nas sretnima. Povijest spasenja želi nam uvijek iznova poručiti da je Bog postao čovjekom da nauči ljude što je ljubav i kako se voli. Zato nas i današnja svetkovina Presvetog Srca Isusova prije svega želi pozvati da dođemo iskusiti Božju ljubav koja nam je najsnažnije očitovana u Isusu Kristu. On je proglas uzvišene Božje ljubavi i pokazuje da je sve, od stvaranja do otkupljenja i vječne proslave u punini zajedništva s Bogom, u ljubavi i zbog ljubavi.

Najljepši opis Boga dao nam je sv. Ivan apostol. On veli: „Bog je ljubav“ (1Iv 4,8). Evanđelje nam govori da je Ivan na posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi. Njegovo je uho slušalo otkucaje Isusova srca. Onoga srca koje nas ljubi, sve do smrti. Ivan je najbolje zapamtio Isusove riječi kad je zapisao: »Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). 

Bog se u Bibliji predstavlja različitim slikama, jedna je od najljepših i najznačajnijih slika ona pastira i stada. Čuli smo to u prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekiela: „Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti“ (Ez 34,11). Tekst Ezekiela nastavlja se u Lukinu Evanđelju: „Tko od vas, ako ima stotinu ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok ju ne nađe?“ (Lk 15,3).

U drugom čitanju današnje mise sv. Pavao nam daje najljepše objašnjenje ta dva teksta: „Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro“ (Rim 5,6). Božja ljubav nije uzvrat i Božji odgovor na našu prethodnu ljubav. Bog nas ljubi badava, ljubi nas jer nas ljubi.

Poslušnost i predanje

U Isusovu srcu živjeli su osjećaji s kojima je on živio svoj zemaljski život; prije svega, apsolutna odlučnost da se ispuni volja Oca. Isusova i Očeva volja usklađene su i posve sjedinjene. U trenutku agonije u Maslinskom vrtu Isus moli: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22,42). Njegovo učenje nije njegovo vlastito učenje, to je učenje Oca. Isto je i s njegovim djelima, njih vodi volja nebeskog Oca: „Djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene – da me poslao Otac“ (Iv 5,36). Kao čovjek, bojeći se užasa smrti od raspeća, moli kako bi nadvladao svoju tjeskobu predajući se potpuno u poslušnosti Ocu: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). To je prvi dio predanja njegova srca, poslušnost Ocu.

Predati se Bogu znači odreći se svoje volje, staviti se Bogu na raspolaganje i izvršiti njegovu volju. Osnovno pravilo kršćanskoga života glasi: „Bože, budi volja tvoja.” Bog želi da iz ljubavi prema njemu budemo sve savršeniji u svojoj pobožnosti i radu, da se svakog trenutka borimo protiv zla, razvijamo kreposti i rastemo u znanju o njemu. To nije uvijek lako, teško je voditi borbu s našim srcem i strastima koje Ivan evanđelist spominje kao požudu tijela, požudu očiju i oholost života. Tko se predao Bogu, taj s njime radi, odmara, trpi, raduje se i živi za Boga i s Bogom. Tko se predao Bogu, neće se razočarati jer Bog najbolje vodi čovjekov život. Sve se konačno svodi na pitanje imamo li hrabrosti reći da Bogu predajemo svoje srce i svoj život. 

Vjera

Postoje dva uvjeta za bezuvjetno predanje Bogu. Prvi je sam po sebi razumljiv – vjera. Razumljivo je da čovjek koji se želi predati Bogu mora čvrsto vjerovati da Bog nije varka i projekcija željā, nego živa stvarnost koja je s nama, gleda nas, sluša, ljubi i želi nam dobro. Samo se s takvom vjerom čovjek može predati Bogu. 

Uz vjeru da Bog jest, ide i povjerenje u Božju ljubav. Predati se Bogu može samo onaj tko ga ljubi. Isus nas uči da je najvažnije u našem životu predati se Bogu, i to bez zadrške.

Svakog dana u molitvi Oče naš mi molimo „budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“ (Mt 6,10). U tajni Kristove ljudske osobe ljudska volja nalazi svoje puno ostvarenje u potpunom predanju Ocu. Time priznajemo da postoji Božja volja s nama i za nas, Božja volja o našem životu koja mora svakim danom sve više postajati referentna točka naše volje i našeg bića. Tako ispovijedamo da se u nebu vrši Božja volja i da zemlja postaje nebo, mjesto u kojem su prisutni ljubav i dobrota Božja.

Ljubav

Širina Božje ljubavi uključuje čitavo čovječanstvo, sva stvorenja i čitavi svemir. Širina njegova srca usmjerena je na spasenje svih ljudi: „Ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim“ (Iv 6,39). Gospodin je poslan svim ljudima, na poseban način izgubljenima. Upravo smo to čuli u Evanđelju da dobar pastir ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi potražio izgubljenu. Sjećamo se susreta Isusa i Zakeja, prezrenog i omraženog carinika, kad Isus izjavljuje: „Sin Čovječji došao je potražiti i spasiti izgubljeno“ (Lk 19,10). Prisutnost Isusova srca dotiče naše  srce, oslobađa nas od onoga što nas čini izgubljenima.

U prispodobi o izgubljenoj ovci pastir postupa nerazborito. Nije pametno ostaviti devedeset devet u pustinji, na milost i nemilost divljim zvijerima i zaputiti se u potragu za izgubljenom, ali kad treba pronaći i spasiti izgubljeno, Isus ne preže ni pred kakvim rizikom, što je jednostavnost bez ikakve računice, ljubav bez granica.  Ova naizgled slabost Isusova srca ima posve drukčiju logiku od naše ljudske. On je protiv računanja. Ljubav koja ne računa, ne mjeri, ne podiže granice, ne sjeća se uvreda, ne postavlja uvjete. Isus uvijek djeluje iz ljubavi, prema svima. Njemu je i ono najmanje vrijedno pozornosti i traženja. I cijelo se nebo raduje kad to maleno pronađe. Zato je važno istaknuti i radost koja obuzima Isusovo srce zbog pronađene izgubljene ovce. Radost koja se prelijeva, koja se ne zaustavlja na običnom pronalasku. 

Jedan od najvećih teologa dvadesetog stoljeća Karl Rahner govori da postoji najskrivenija tajna svega, otvoreno srce Kristovo. iz kojega izviru sve ostale tajne. Samo on može izgovoriti riječ ‘srce’ znajući što kaže, a samo oni koji su ujedinjeni s Kristovom razapetom ljubavlju razumiju što znači govoriti o Isusovu srcu.

Danas, na svetkovinu Srca Isusova, ponavljamo čudesne riječi: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“ Oni koji žive za sebe nalaze mnoge osjećaje, ali ne i srce. Današnji nam blagdan pomaže da pronađemo svoje srce moleći uvijek iznova i iskreno: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“ Tko hoda s Isusom, nalazi svoje srce, jer voli i uči ljubiti. Srce daje srce. Najljepši osjećaji čovjeka pripisuju se srcu. Kad nekome želimo pokazati veliku ljubav, kažemo: nosim te u svom srcu. Veliko i velikodušno srce izriče pohvale drugima.

Zamolimo Isusa da oprosti našu ravnodušnost koja ne može razumjeti njegovo srce i njegovu ljubav prema svakom čovjeku. Tvoje srce, Gospodine, toliko je veće od našeg i ti sve nama daješ, ti nas činiš ljudima, ti nas tjeraš da otkrijemo tvoju punu ljubav. Oslobodi nas od straha, da nas tvoja ljubav ispuni.

Od svih se krštenika traži se samo jedna stvar, da budu svjedoci Isusova srca koje i nas poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Neka predanost Očevoj volji, krotkost i poniznost Isusova srca prate i naše živote.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.