Danas je sv. Bernardin Realino. Rođen je 1. prosinca 1530. godine u Carpiju u sjevernoj Italiji. Stekao je vrlo dobru naobrazbu, dva doktorata, iz crkvenoga i građanskoga prava. U svojoj je osobi mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističko-renesansne kulture. Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Svim svojim osobinama osvajao je simpatije ljudi. U svom desetogodišnjem pravničkom životu stekao je velik ugled, pa i bogatstvo.

Kad je izgubio ženu koju je jako volio, a u pravničkim poslovima je počela dolaziti u pitanje njegova savjest, priklonio se razmišljanju o promjeni života. Radeći u Napulju, upoznao se s Družbom Isusovom i veoma je zavolio. Primili su ga u Družbu u njegovoj 34. godini života. Tada je na čelu družbe bio o. Diego Lainez koji je govorio: ‘Dajte mi osobe koje su živjele i djelovale u svijetu, jer takve su za nas dobre.’ Već kao mladomisnik izabran je za duhovnika i poslije za učitelja novaka. Obavljao je i različite svećeničke dužnosti u Napulju. Tako je vodio i jednu Marijinu kongregaciju. Poglavari su ga potom poslali u Lecce da osnuje kolegij. U tom mjestu ostao je sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. godine.

Sveti Bernardin Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temeljio na dubokoj povezanosti s Isusom. Iz te je povezanosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Svojom ljubaznošću, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima. Kad su ga gradski oci zamolili da bude zaštitnikom grada, on je to prihvatio pod uvjetom da Isus bude zaštitnik grada, a on samo molitelj-posrednik koji neprestano grad izručuje Isusu u ruke. S jednakim povjerenjem obraćali su mu se biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i obični puk. Privlačili su ih njegovi karizmatski darovi, osobito dar čudesa. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 1895. godine, a papa Pio XII. svetim 1947. godine. Njegove relikvije čuvaju se u isusovačkoj crkvi u Lecceu. Zaštitnik je grada Leccea te mnogih naselja, župa, crkava i kapela u Italiji i svijetu.

Gospodine, daj nam radost, mir, velikodušnost, dobrotu, vjernost i blagost po zagovoru sv. Bernardina.