Današnja tema je razlika između općepoznate i predmnijevane činjenice i je li ih potrebno dokazivati u parničnom ili izvanparničnom postupku.

Zakon o izvanparničnom postupku kaže da sud ne mora izvoditi dokaze ako na temelju općepoznatih ili nespornih činjenica te činjenica čije se postojanje predmnijeva proizlazi da je neka činjenica istinita.

Zakon o parničnom postupku također kaže da ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. Osim toga kaže i da činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

Ostaje nam dakle odgovoriti što su općepoznate činjenice, a što predmnijevane činjenice.

Općepoznata činjenica je izraz koji se koristi za označavanje činjenica koje su opće poznate, to jest činjenica koje su poznate svim ljudima ili su široko prihvaćene i razumljive u društvu, pa se smatra da ih nije potrebno dokazivati jer nisu sporne. To mogu biti činjenice kao što su prirodni zakoni (npr. gravitacija), povijesni događaji (npr. da je 1991. godine izbio Domovinski rat) ili druge stvari koje su utemeljene na općem znanju.

Kako smo uvodno naznačili, općepoznate činjenice ne treba dokazivati u parničnom ili izvanparničnom postupku, odnosno zakon kaže da sud ne mora provoditi dokazivanje u vezi s činjenicama koje su opće poznate ili su nesporne među strankama. U praksi, to znači da sud može, na temelju svog znanja ili prema općem prihvaćenom znanju, prihvatiti određene činjenice bez potrebe za dodatnim dokazima, dovoljno je da se stranka na takvu činjenicu samo pozove.

Predmnijevana činjenica u pravnoj teoriji označava činjenicu koja se smatra istinitom bez potrebe za njezinim dokazivanjem, jer postoji zakonska pretpostavka da je ta činjenica već dokazana ili priznata, na temelju drugih poznatih ili dokazivih okolnosti.

Općenito, predmnijevane činjenice ne treba dokazivati jer se temelje na zakonodavnoj pretpostavci da su one istinite. Međutim u praksi, iako se određene činjenice mogu smatrati predmnijevanima, stranke mogu pružiti dokaze koji osporavaju takve pretpostavke, a sud je dužan provesti dokazni postupak u cilju utvrđivanja stvarnog stanja.

Naprimjer, osoba A je u posjedu nekretnine već 10 godina, redovito plaća režije, održava nekretninu i nikada nije bila osporena u tom posjedu. U tom slučaju, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pretpostavlja se da osoba A ima zakonito pravo posjeda.

Ova predmnijevana činjenica znači da se, bez potrebe za daljnjim dokazivanjem, osoba A smatra zakonitim posjednikom, sve dok netko drugi ne dokaže suprotno.

Ako bi, recimo, osoba B tvrdila da je ona pravi vlasnik nekretnine i da osoba A posjeduje nekretninu nezakonito, tada bi ona morala dokazati da je posjed osobe A uistinu nezakonit (npr. da je posjedovala nekretninu na temelju zloporabe prava ili da nije posjedovala stvari u skladu sa zakonom).

Nadam se da smo našem slušatelju kroz primjere pojasnili predmnijevane i općepoznate činjenice, a za konkretniji odgovor na njegovo pitanje predlažem da se savjetuje sa svojim odvjetnikom.

“S pravom o pravu – informacije o pravnim temama” pravnice Marte Šimrak Lukavski emitira se svakog utorka u 13:15 na Hrvatskome katoličkom radiju, a slušatelji svoja pitanja i prijedloge tema mogu slati mailom na portal@hkm.hr.

Emisiju u cijelosti možete poslušati u arhivi HKR-a.