Ljudi – i ne odviše odmakli u dobi – pamte vrijeme tinte, kada je pisanje bilo svojevrsno umijeće u kojem se vježbalo gotovo od početka školovanja.
Umočiti pero u tintu, pero pritisnuti o papir, ne odviše da se tinta ne razlije, ne premalo da za perom ne ostane trag. Postojalo je i pravilo da se pojedini dijelovi slova ispisuju debljim, pojedini tanjim linijama.
Nakon pera slijedilo je nalivpero, u osnovi istovrsna zahtjevnost pisanja, rasterećena tek brige o umakanju pera u posudu s tintom. Kod nalivpera tinta je bila u spremniku, u njega uključenom. Istodobno su se koristile i grafitne olovke. I sve do danas, premda sve manje.
Kemijske olovke pomalo su istisnule pera i nalivpera, tehničke olovke one grafitne.
Pritom je pisanje kemijskim olovkama bilo manje zahtjevno od pisanja perom i nalivperom.
Pisanje tehničkom olovkom pokazalo se osjetljivijim od pisanja onom običnom grafitnom. Premda, sve se svodilo na odmjerenost pritiska pisaljke o papir.
Foto: Pexels
Pisanje pisama prenosilo je osobnu poruku
Kada su se pisala pisma bilo osobna, bilo poslovna, rukopis i način pisanja govorili su mnogo o onome tko piše. I samo pisanje bilo je poruka.
U tu su poruku bile utkane misli, sadržaj koji se htio izreći, nekom posvjedočiti. Bilo je vremena za provjeriti vlastitu dušu. Svoju volju. Pisati pismo nekom voljenom bilo je osobito uzbuđenje za koje se valjalo pripraviti. Nerijetko se isprva napisao predložak pisma, pa kad su se misli na dobar način uobličile, po potrebi doradile, ispravile, pismo se prepisivalo u čistopis.
Pisati pismo bio je trud kojem je valjalo posvetiti podosta vremena.
Nerijetko od koga zatražiti i pomoć kako bi pismo bilo što sadržajnije, što tečnije. Primiti od koga pismo s izrazima ljubavi i odgovoriti na njega na isti način značilo je započeti novu povijest. Odlučiti se na zajednički hod. Zajednički život. Olakost je iz toga u znatnoj mjeri bila isključena. Mnogi čuvaju pisma koja svjedoče o početku njihova odnosa. O njegovu trajanju.
Potom su izumljeni pisaći strojevi isprva mehanički, pa električni.
Oni mehanički iziskivali su napor, skladnu suradnju svih prstiju pri pisanju. Električni su rasteretili ruke napora, sve više. Poslovna se pisma pisalo strojevima, no ona osobna i nadalje su podrazumijevala rukopis. Tijekom vremena i ljubavna su se pisma počela pisati strojem. No i tada je valjalo biti usredotočen na čin pisanja, pažljivo oblikovanje rečenice, pažljivo bilježenje misli. Izgled pisma nije bio bez značenja. Naprotiv.
Stepinčev pisaći stroj
Suvremeno stvaranje digitalnog sadržaja
Nema tome dugo da se uobičajilo pisati na tipkovnicama računala. Te tipkovnice ne iziskuju gotovo nikakav napor, čak ni naglašenu usredotočenost. Jednostavno je nešto prebrisati, preoblikovati, umetnuti, temeljito preinačiti…
Početni zapis u kratko se vrijeme može preurediti i vrstom slova i načinom pisanja. I pritiskom na tipku ispisati ga. Nerijetko se dogodi da ljudi takva pisma zaborave potpisati. Nije malo onih koji su dobili nepotpisane izjave ljubavi.
Pisanje pisama na računalu danas je uobičajenije među ljudima srednje i starije životne dobi.
Mladi najradije pišu na svojim mobitelima i pametnim telefonima. Oni im pritom nude riječi koje će napisati pa se dogodi da napišu i ono što nisu mislili.
U pisanju ih pravopis i gramatika ne uznemiruju odviše. Sve napisano može se u trenu izbrisati, no teže je neki zapis na primjereni način sačuvati. Mobiteli i pametni telefoni uz riječi nude i razne znakove, sličice, ’emotikone’… pa se neka poruka – i ona temeljna, životna – može izreći i bez riječi, posve usput, dok se gleda utakmica, film… razgovara s prijateljima…
I tako pomalo bivamo zatrpani usputnim, površnim porukama, bez dubljega sadržaja, pravoga značenja i – po tome – pouzdanijega trajanja. Bez barem donekle razgovijetne budućnosti.
Taj pristup pisanju prelijeva se i u pisanje zahtjevnijih sadržaja, namijenjenih širim čitateljskim krugovima, pa nisu rijetke nečitke knjige – i one pjesama, i one proze, ni stručni i znanstveni članci koji su katkada nečitki i onima koji su ih napisali.
Gomilaju se riječi, a misli izostaju ili se ne uspijevaju pretočiti u riječi, oblikovati u rečenice. Događa se to bez osobite uznemirenosti autora. Čitatelj se pak spotiče o nedovršene rečenice, o rečenice u kojima nije (čak nimalo) jasno što se htjelo reći.
Foto: Pexels
Utjecaj na pisanje o Evanđelju
Te odmaknutosti pisanja od misli, od njihova sadržaja, pa i od onoga o čemu se piše, u ovo vrijeme nije pošteđeno ni pisanje o evanđeljima.
Uz tekstove u kojima se proživljeno iščitavaju evanđelja – njihovo izvorište, njihova povijest, život koji traje; u kojima se proniču i na razgovijetan način izriču evanđeoske poruke, ima autora koji se pišući o evanđeljima ne usredotočuju odviše na njih.
Oni se zadržavaju uz krhotine nekih riječi, uz ono što su od njih nepažnjom odlomili – ili to pokušali, uz ono što doživljavaju njihovim sjenama pa o tome detaljno razglabaju smatrajući to svojim doprinosom.
Secirajući evanđelja oni u pitanje dovode njihove poruke, njihovu životnost. Odmaknuvši se od rijeke, stoje zatečeni pred suhoćom.
Svakim čitanjem, svakim pisanjem uključujemo se u povijest ljudskosti.
Katkada mu pridodajemo svoj trag, katkada prekrivamo tragove onih koji su pošli prije nas. Katkada svojim riječima upalimo, katkada utrnemo neku svjetiljku. Jednako tako ima riječi od kojih se ražarimo i riječi od kojih gasnemo.
Riječi su nam darovane – za njih smo se izborili – da se njima izreknemo na što vjerodostojniji, na što sadržajniji način, da njima podržimo, ohrabrimo život. Ne posluže li u tu svrhu, naše riječi i nisu riječi.
Izvor: Svjetlo riječi