Na poziv da svjedočim o svojoj vjeri, zapravo nisam znala odakle da počnem pisati i što bi najbolje moglo opisati vjeru na djelu i u životu. Poziv je došao  za vrijeme korizme, kad najintenzivnije promišljamo o Isusovoj patnji, muci, ali i Uskrsnuću. U tom smislu odlučila sam progovoriti o svojoj patnji, patnji mojih najbližih kroz koju sam ojačala svoju vjeru u Boga i Uskrsnuće.

Vjera da život ima smisao i kad se čini da ga nema, nadilazi svakodnevne poteškoće

Mogla bih krenuti od svog rođenja. S obzirom da sam rođena i odgajana u obitelji koji je prakticirala vjeru, mogu reći da me vjera prati cijeli život. I dobro da je tako jer čovjek toliko puta posrne i padne u životnim iskušenjima, a vjera u Isusa Krista je ta koja ti ”pruži ruku” da opet ustaneš, očistiš koljena i dlanove kreneš dalje. E, pa tako sam ja padala i padala, spotičući se kroz životne poteškoće, ali vjera da život ima smisao i kad se čini da ga nema, nadilazi svakodnevne poteškoće. No, ipak ima nekoliko trenutaka u mom životu koji su pokazali ne samo da vjera u Boga ima smisla, nego koliko ima smisla i koliko je lakše uz njezinu pratnju prolaziti kroz teške životne probleme.

Bolest i patnja bliskih osoba za svakog je čovjeka bolna i teška, posebice kada se radi o roditeljima. Mogu reći da sam ja u tim situacijama istesala svoju vjeru i testirala svoju strpljivost iako sam često poput Isusa na križu postavljala pitanja: ”Bože, Bože zašto si me ostavio?” Iako sam znala i osjećala da nisam sama, ti trenuci u ljudskim su granicama shvaćanja i osjećanja toliko teški da čovjek gubi svaki smisao za stvarnošću i zatvara se u besmisao svega.

Patnja je sastavni dio mozaika života i Bog ima plan

Moji su roditelji, najprije tata, a potom i mama u mojim ranim dvadesetim godinama, oboljeli od teških  bolesti. Iako se sve činilo dosta ozbiljno, liječenja su dugo trajala, dobili su bitku s bolestima. Voljom za život, željom za tim da su još mnogo toga dužni napraviti za svoju obitelj i naravno snagom uslišanih molitava izvukli su se. Meni se to činilo kao čudo Božje, posebice u tim godinama kada je roditeljska pomoć i potpora više nego potrebna, a ljubav nenadomjestiva.

To je za mene bio prvi pravi test zrelosti u shvaćanju toga da se bolest ne događa drugima, da je patnja sastavni dio mozaika života i da Bog ima plan. Tada sam naučila i to da ti Bog nikada ne daje ”križ” koji ne možeš nositi. Godine su prolazile, na bolest smo svi pomalo zaboravili.

U tom sam razdoblju uspješno diplomirala, zaposlila se na HRT-u gdje i danas radim, borila se sa životnim nedaćama, ali i uživala u životnim radostima iz dana u dan. Udala sam se u 29. godini života, vrlo brzo postala majka mojem danas osmogodišnjem sinu. Moji su roditelji bili sretni što je nakon tri kćeri (mene i moje dvije sestre), te nećakinje konačno došao muški potomak. Radovali smo se zajedno novom članu obitelji, ali vrlo brzo je radost zamijenila briga.

I kad sam mislila da taj teret ne mogu nositi, itekako se pokazalo da mogu

Život nas često voli iznenaditi i to kad se najmanje nadamo, pa je tako ponovo došlo vrijeme da se vjera kali, granice strpljivosti i poniznosti pomiču. Sve lošije zdravstveno stanje moga oca koji je dugi niz godina bolovao od različitih bolesti, počelo se pogoršavati. Postalo je jasno da se bolest opet vratila. Ponovo pitanja bezbroj. Jedno od njih bilo je ”zašto se to nama opet događa?”

Svjesni da nemamo odgovor na njega, kao i toga da i njemu i nama može jedino dragi Bog pomoći, ufali smo se, misleći da će se baš kao i prvi i drugi put sve završiti na dobro. No, ovog puta, plan Onoga koji po krivim crtama piše ravnim slovima, bio je nešto drugačiji. Bolest je bila jača. I kad sam mislila da taj teret ne mogu nositi, itekako se pokazalo da mogu. Tada trudna sa svojom kćerkom, u petom mjesecu trudnoće, umire mi otac.

Smrt nije kraj jer Uskrsnuće daje smisao

Iako je to bio zbog moje povezanosti s njime težak gubitak, ipak sam uz snagu vjere u Krista, ali i iščekivanje novog života uspjela shvatiti smisao patnje, iako je gubitak i danas za mene nenadoknadiv.

I eto nove lekcije o poniznosti, ufanju, snazi, nadi i vjeri. Bila je to lekcija i o tome da se naši planovi uvijek ne podudaraju s Božjima, ali i  da život ima svoj početak i kraj i konačno da smrt nije kraj jer Uskrsnuće daje smisao. Kad se o tome sluša u nedjeljnoj propovijedi ili na vjeronauku lako je prihvatljivo, ali kada u praksi treba shvatiti rečeno, tada je to ipak drugačije.

S tom sam se lekcijom vrlo brzo ponovo susrela, jer se bolest nakon tri godine od smrti moga oca vratila  majci koja je kratko bolovala i umrla. Ponovo agonija, patnja, bol i gubitak. Sve je to za mene opet značilo ispitivanje granica ljudske sposobnosti da se suočim s pitanjem smisla patnje, smrti ali i života. Iako bi netko mogao reći da sam do sada već mogla izvježbati sve navedeno zbog opetovanih situacija koje su se ciklički ponavljale, i bio bi u pravu. Ali to je nemoguće.

Ono što mogu posvjedočiti je to da je sva patnja i bol koju sam prošla gledajući svoj roditelje u bolesti, kojima je ipak bilo najteže, naučila da je teško prihvatiti volju Božju, ali je kao vjernici ipak u konačnici prihvatimo jer i to je dar koji nam je dan da smognemo snage biti strpljivi i kad vidimo da nije onako mi želimo i mislimo da bi trebalo biti. Patnja je sastavni dio života i katarza koja pročišćava i stvara od nas bolje ljude. Pomaže da suosjećamo s potrebitima, bolesnima, napuštenima i da postanemo svjesni da je svijet u kojem djelujemo i živimo tek stanica na kojoj presjedamo za vječnost.