„Ispovijedala sam se kod biskupa Langa“ – pripovijeda jedna svjedokinja – „on me je u ispovjedaonici priveo Bogu i odgajao za kršćanku. U ono vrijeme mnogi svećenici bili su vrlo strogi i vikali su za vrijeme ispovijedi. Biskup Lang nikad – uvijek blag. Pred Langom ste se mogli u ispovijedi isplakati do mile volje, dati oduška svojoj boli, tražiti razumijevanje, olakšanje, utjehu, pomoć… A on je patio i plakao zajedno s vama, tješio, pridizao i pomagao koliko je mogao i više nego je mogao.

On je patio i plakao zajedno s vama, tješio, pridizao i pomagao.

Jedne svoje ispovijedi kod Langa nikada neću zaboraviti. Pripovijedala sam mu o tragičnom udesu naše obitelji.

– Koliko je vas djece bilo u obitelji?
– Desetero – odgovorila sam.
– Što ste posjedovali?
– Ništa…! Baš ništa. Zemlje ni pedlja. Imali smo samo kolibicu u kojoj smo stanovali.
– Što je mama bila po zanimanju?
– Prosjakinja.
– A otac?
– On je samo pio i psovao.

Šutnja… A onda sam začula prvi jecaj. Sveti biskup je zaplakao. Izvadio je rupčić i brisao suze. Ramena bi mu se lagano zatresla. Šutjeli smo… Božji svetac, pun Božje ljubavi prema ljudima plakao je nad teškom sudbinom mojom i moje obitelji. I ja sam plakala. Toga časa osjetila sam da Bog ipak ljubi i mene i moju obitelj. Uza sav bijedni položaj u koji je dopustio da dođemo. Bog nas ipak ljubi. To sam u onom času jasno razumjela, u to sam bila duboko uvjerena.

Sveti biskup je zaplakao. Šutjeli smo… Božji svetac, pun Božje ljubavi prema ljudima.

Plakali smo, a onda je ispovijed nastavljena. Savjeti… Utjeha…

Tko bi jedanput u ispovijedi kod biskupa Langa doživio Boga, sumnjam da bi mogao otpasti od Njega. Ispred mene bio je čitav moj život, divlji, buran, strašan. U godinama dok sam se kod svetog biskupa ispovijedala, dok je on bio živ, o tome svom budućem životu nisam ništa slutila. A ipak je taj život nadošao…

Lijepo sam pjevala i imala smisla za glazbu. Taj sam talent razvijala. I lijepo sam ga upotrijebila da dignem iz krajnje bijede svoje roditelje. Kao kućna pomoćnica nisam im mogla mnogo pomoći. Iz nužde sam prigrlila zvanje sviračice i pjevačice u noćnim lokalima. Ali to je bilo poslije smrti biskupa Langa.

Iz nužde sam prigrlila zvanje sviračice i pjevačice u noćnim lokalima.

Dvadeset godina sviranja i pjevanja po noćnim lokalima! Znate i sami što to znači. Ali toga sam se zvanja morala prihvatiti, morala sam izbaviti svoje roditelje iz onog užasnog stanja. I hvala Bogu, lijepo sam im pomogla. U tom zvanju prošla sam čitavu Hrvatsku i sve krajeve istočno od Hrvatske. Ali sam ostala sačuvana. U najtežim časovima svog zanimanja, u najtežim kušnjama, sjetila bih se svetoga biskupa. Pred očima lebdio mi je kip Bezgrešne koji sam vidjela u njegovu stanu. U duhu sam gledala njega, svetački preobraženog, kako se moli. Smiren, anđeoski čist, uronjen u Boga – i nadvladala sam sve opasnosti.

U najtežim časovima svog zanimanja sjetila bih se svetoga biskupa.

Slušala sam neprestane pohvale da sam ljepotica, da sam izvanredno talentirana pjevačica i sviračica. I kušali su me zavesti, ali se nisam
dala.

A onda su mi govorili da sam za kloštar, za samostan, da za mene nije bina. Imala sam dosta snage da se održim na visini. Držao me Bog.

Dijete drago, budite dobri i molite se.

U najopasnijim časovima moga zvanja u ušima su mi zvučale riječi dobroga biskupa, riječi koje je često običavao govoriti: ‘Dijete drago, budite dobri i molite se.’ I dok sam pjevala na bini pred onom šarolikom i katkada sumnjivom publikom, Langov lik bio je prisutan pred mojim očima. I kip Bezgrešne koji sam vidjela u njegovoj sobi.

Sretna ja što sam se u životu namjerila na svetog čovjeka biskupa Langa!

Tko je poznavao biskupa Langa, nije mogao biti ni bezbožac, ni pokvaren ni… škrt!”

Izvor: Dvadeset zgoda iz Langova života (Juraj Batelja, ur.)