Poruka koju nam već na prvi pogled nudi evanđeoski ulomak o znamenju u Kani ima za temu životnu radost. Evo nam Isusa koji sudjeluje na svadbi, tu je za stolom s prijateljima. Štoviše, izvanrednim čudom on vraća mir i radost mladencima koji su se našli u nevolji jer je neočekivano nestalo vina. Promatramo ovdje Isusa koji je tvorac sreće i radosti i to u onoj svakodnevnoj, ljudskoj, običnoj dimenziji, i ne samo to, nego se i on raduje, i on tu sudjeluje. Kao da bi događaj u Kani bio upravo ukorijenjen na Isusovom pozitivnom stavu spram punog i vedrog života. Nekim jasnijim rječnikom rečeno, Božji se Sin potpuno ugrađuje u život ljudi, u moj život, i to tako da želi i da može biti izvor istinske radosti i sreće za svakoga tko u njemu traži smisao i život.

Promatramo ovdje Isusa koji je tvorac sreće i radosti i to u onoj svakodnevnoj, ljudskoj, običnoj dimenziji, i ne samo to, nego se i on raduje!

Izvještaj o prvom znamenju u Kani neka u nama probudi povjerenje u božansku Isusovu moć. Nema te nezgodne situacije koju on, Božji Sin, ne bi mogao promijeniti, nema te neugodnosti koja obasjana, dotaknuta Kristom ne bi mogla imati smisao i rješenje. Kao što se nevolja mladenaca iz Kane promijenila u radost po Kristovu zahvatu, tako taj isti Isus Krist može preokrenuti bol, brigu, očaj u izvor radosti i sreće. To nam poručuje logika događaja iz Kane gdje se čudom voda mijenja u vino, gdje, recimo to tako, iz lošega nastaje dobro, iz dobroga još bolje.

Nema te nezgodne situacije koju on, Božji Sin, ne bi mogao promijeniti.

Dirljiva je osjetljivost Marijina na nelagodu zaručnika zbog pomanjkanja vina. No, čini se da piscu četvrtog evanđelja nije na prvom mjestu da istakne Marijinu brigu za ljude ili snagu njezina zagovora kod Sina, nego ju više predstavlja kao onu koja shvaća raspadanje staroga svijeta te ju, dok ona priziva Isusov čas, ocrtava kao onu koja na stol povijesti iznosi i prve začetke novosti spasenja. Dok sam čitao jedan komentar ovog evanđeoskog odlomka, zapazio sam da se komentator zaustavio na jednoj pojedinosti koja očito nikako nije slučajna. Radi se o šest kamenih posuda koje su Židovima služili za pranje. To su glomazne, teške, kamene posude. Kao da već i svojim vanjskim izgledom simboliziraju okamenjenost, nepomičnost i tromost. Bilo ih je samo šest, a ne sedam što je, kako znamo, broj savršenstva. Ovih šest vrčeva simbol su nečega što nikad neće prispjeti dovršenju, nečega što nikada neće sazreti.

Dirljiva je osjetljivost Marijina na nelagodu zaručnika zbog pomanjkanja vina.

Pa ipak, Isusovim zahvatom, i nešto što stvarno nema nikakve šanse odjednom dobiva itekakav smisao. Primjedba Isusove majke: „Vina nemaju” tako u nekom širem tumačenju postaje ne tek jedna neugodna činjenica, nego poziv da dođe spasonosni Isusov čas, a dobro vino koje nastaje iz bezokusne vode ovdje postaje simbolom predokusa novosti spasenja koje Bog Otac nudi svakom čovjeku po svome Sinu. To je taj čas koji, kako Isus kaže, još nije došao, a evanđelist Ivan nam u Mariji otkriva osobu koja ga požuruje, koja i prije časa prizivlje prijelaz na novo, dolazak novoga. Taj će čas doista doći, Isus je to sam rekao, i riječ je o času kad će se proslaviti Sin Čovječji, prelazeći s ovoga svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću, kad će Marija ponovno biti prisutna prihvaćajući čistom i potpunom vjerom svoje mjesto i ulogu podno križa, spremna da posluša i posljednju Sinovu riječ, uvjerena da treba „učiniti sve što god on rekne”. Uočimo koliko je pashalno obojan ovaj evanđeoski ulomak.

Dobro vino koje nastaje iz bezokusne vode ovdje postaje simbolom predokusa novosti spasenja koje Bog Otac nudi svakom čovjeku po svome Sinu.

Neka nas pogled na Mariju koja zaziva prve znakove spasenja oraspoloži za promišljanje o našem sudioništvu na pashalnom otajstvu, a da bi ovaj nejasni slogan „sudioništvo u pashalnom otajstvu” postao jasniji, recimo to da za evanđelista Ivana sudjelovati na pashalnom misteriju znači prihvatiti Krista i njegovu objavu dubokom, oživotvorenom vjerom. Jer, uočimo to, nije slučajno napisano ono što čitamo na kraju ovog evanđelja, gdje se izričito spominje vjera apostola, koju je izazvalo čudo pretvorene vode u vino: „Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.”

Sudjelovati na pashalnom misteriju znači prihvatiti Krista i njegovu objavu dubokom, oživotvorenom vjerom.

Ta vjera učenika treba i nas, današnje čitatelje Svetoga pisma, prosvjetljivati i nadahnjivati. Tu smo i na dobrom Marijinom tragu. Tu se ogledamo u nju koja puna vjere i pouzdanja zaziva, požuruje Isusov čas. Tu se otvaramo novosti i mladosti. Čuvajmo se zato puteva koji ne vode daleko, čuvajmo se komotnosti jeftinog mira i pličine. Napustimo svoje tabore i ukopane položaje, a radije radoznalo prilazimo Bogu. Vjerovati ne znači zaklanjati se i dokoličariti, nego znači čas se boriti, a čas plesati, kako je to rekao jedan pustinjak. Marija, majka Isusova, koja je svojim „Vina nemaju” i „Što god vam rekne, učinite!” pokazala put u novo, bila nam nadahnućem da i usred tame dozivamo novu zoru.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Almašija prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.