Sv. Lucija rođena je oko 286. godine u Sirakuzi na Siciliji u obitelji kršćanskih roditelja. Otac joj se zvao Lucije a umro je kad je Luciji bilo samo pet godina. Majka joj se zvala Eutihija i bila je dugo bolesna. Jednoga dana otišle su one dvije u obližnju Kataniju na grob sv. Agate da joj se pomole za majčino ozdravljenje. Tamo se sv. Luciji u snu ukazala sv. Agata i rekla joj da će njezina majka brzo ozdraviti, ali da će ona sama podnijeti mučeništvo.

Lucija se bila zavjetovala na doživotno djevičanstvo. Majka joj to nije znala pa je, radi toga što su one dvije bile same i bogate, imala pojačanu želju da se ona uda. Kada je majka ozdravila po zagovoru sv. Agate Lucija joj je rekla da se ona zavjetovala na čistoću i zamolila je da ju oslobodi te svoje želje da ju uda. Majka je bila sretna što je ozdravila i složila se s Lucijinom odlukom da održi svoj zavjet čistoće. Tako je Lucija mirne duše razdijelila svoju veliku imovinu siromašnima i potrebitima.

Željela je „da njezina dobra djela idu pred njom“. Njezin potencijalni mladoženja se jako iznenadio i razljutio, jer je vjerojatno bio zainteresiran za njezinu imovinu, te ju je prijavio poganskim gradskim vlastima da je kršćanka.

Suci i mučitelji prvo su je pokušali prisiliti da se odrekne svoje vjere, no ona je to hrabro odbila. Zatim su joj rekli da će je dati u javnu kuću da je muškarci obeščaste. Ona im je na to odgovorila:

„Možete mi okaljati tijelo, ali ne i dušu, jer ja na to ne pristajem. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom. Ako mi na silu oduzmete čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, već ću na nebu dobiti dvostruku krunu!“

Nakon toga su je mučili na razne načine, čak i vatrom, ali joj nisu mogli ništa, sve dok joj jedan vojnik nožem nije iskopao oči i usmrtio je brojnim ubodima u vrat. Vjeruje se da joj je Bog vratio oči natrag. Po tome je sv. Lucija postala zaštitnica od očnih bolesti i slabovidnih osoba, ali i duhovnoga vida.

Ime „Lucija“ znači „svijetla“. U ikonografiji je prikazuju kako u jednoj ruci drži svoje oči na pladnju ili sa zapaljenom uljanicom u ruci i s palmom mučeništva u drugoj ruci. Jedna je od posljednjih žrtava Dioklecijanova progonstva. Umrla je vjerojatno 304. godine i bila je pokopana u rodnoj Sirakuzi. Njezino tijelo bilo je dospjelo u Carigrad a zatim u Veneciju, gdje se i danas nalazi. Tijelo joj je ostalo čudesno neraspadnuto do danas. Nad njezinim grobom sagrađena je crkva njoj u čast.

Oltar sv. Lucije u kripti katedrale u Splitu / Foto: Danijela Musulin

Blagdan joj se slavi 13. prosinca. Osim na rodnoj Siciliji slavi se i u cijelome svijetu, osobito u Italiji, Hrvatskoj i u Švedskoj.

Kod nas se sv. Lucija časti u Dubrovniku, gdje ima oltar u crkvi sv. Vlaha i u gradu Krku u Biskupskom ordinarijatu ima poliptih sv. Lucije. U Splitu, u kripti katedrale Blažene Djevice Marije ili sv. Duje, ima oltar i kip sv. Lucije te u sakristiji velika slika. U toj kripti posvećenoj sv. Luciji iskopan je bunar — izvor žive vode. Ta voda se zove „Voda sv. Lucije“ i drži se čudotvornom. Običaj je da se u predvečerje blagdana ta voda blagoslovi, a vjernici je zatim nose svojim kućama i bolesnicima tom vodom isperu oči.

Poliptih sv. Lucije (Krk)

Postoje mnoge legende o sv. Luciji. Sv. Lucija  djeci donosi darove, slatkiše. Na njezin blagdan kod nas se sije pšenica da do Božića izraste u mladu zelenu travicu, znak novoga života po Isusu. Sv. Lucija, kao i mnogi ranokršćanski sveci – mučenici, posvjedočila je da vrijedi dati ovozemni život za  život vječni.