Don Šuljić elemente slobode u očevu opisu iz Isusove priče našao je najprije u njegovoj slobodi od Zakona, budući da otac prema židovskome Zakonu (Pnz 21,17) nije bio dužan podijeliti imanje. Imanje se dijelilo tako da je prvorođeni sin dobivao dvije trećine imetka, a sva ostala braća i sestre preostalu trećinu. Otac je bio slobodan od Zakona, što je sigurno bila senzacija Isusovim slušateljima, ali, kako je naglasio predavač, „samo onima koji nisu slijedili njegov dublji nauk o tome da ljubav nadilazi Zakon“.

Sljedeća značajka očeve slobode je u tome da je on slobodan od imetka. „Posjed je bio znak Božjeg blagoslova, a baština je predstavljala veliko dobro te je upućivala na pojam Saveza koji je pak uvijek podrazumijevao komunitarnost – zajednicu. I to je skandalozna poruka jer za pobožnoga Židova zajednica je više od pojedinca, što je sjajno protumačio Jacob Neusner u svojoj knjizi „Rabin razgovara s Isusom“, istaknuo je don Šuljić.

“Kakvim se, dakle, predstavlja otac koji je slobodan i od posjeda”, upitao je predavač nastavljajući: ” Ocu je dovoljno to što jest – otac! Ništa izvana ne može pridodati njegovoj punini. Otac je darovatelj života i sam je svoja punina koja se životom širi u sinovima – ali sinovi ništa ne pridonose njegovoj bîti.” Don Šuljić je rekao da se valja sjetiti temeljnoga starozavjetnoga imena za Boga: Ja sam koji jesam (i uvijek ću biti): “Otac iz Isusove priče Jest i ne biva više od toga time što ima dvojicu sinova ili posjed ili moć, kontrolu ili zakon! Ono do čega je Erich Fromm došao dosta kasno kada je naglasio upitnost između imati ili biti, Isus je već ispričao u priči o slobodnome ocu. Otac je sam svoja apsolutna sloboda jer mu je dosta to što Jest. Njegov bitak ne ovisi ni o čemu i ni o komu. Onaj koji Jest niti ovisi niti je navezan na ono što posjeduje. On je apsolutna sloboda“.

Don Anton je potom naveo i značajke slobode koje se odnose i na oca i na dvojicu braće. Otac ne ovisi o svojim sinovima, ne uvjetuje ih i ne nagovara, što podrazumijeva i mogućnost pogrešnog iskorištavanja slobode. Zato je sloboda uvijek rizična, ali tek taj rizik kojega poduzima otac može dovesti do slobodne odluke njegovih sinova.

Prof. Šuljić je naglasio: „Bog kakvim nam ga predstavlja Isus u ovoj priči ulazi u permanentni rizik slobode jer drukčije i ne može. Bog ne može protiv sama sebe! Tek takva sloboda najveći je poticaj sinovskoj slobodi. Nasuprot apsolutnoj Božjoj slobodi, svaka je ljudska sloboda relativna“, naveo je i dodao: „Slobodni Bog želi slobodna čovjeka. Ne želi ga držati u podložnosti, u strahu ili ovisnosti. Ne želi ga kontrolirati niti suptilno navoditi na svoje planove. Ne želi ga nagovarati preko prijatelja niti ga disciplinom urazumljivati.”

“Otac se ne koristi svojim pravom ni autoritetom da bi spriječio sinovljevu, makar i krivo shvaćenu, slobodu. Ne, on je spreman prihvatiti rizik njegove pogrešne slobode kao i sve posljedice koje iz toga proizlaze jer je uvjeren da samo slobodan izbor može roditi zrelog čovjeka. Drugim riječima, slobodni Otac ne boji se sinovljeve slobode. Sloboda nikad ne ugrožava! S druge strane, ne nagovara niti starijeg sina da se proveseli s prijateljima. Tà, sloboda se mora osjetiti i živjeti. Slobodni smo koliko si slobode priuštimo u očevu domu“,  istaknuo je Šuljić i zaključio kako je ovdje riječ o tipično kršćanskom gledanju na Boga.

Tema o slobodnom Bogu nije ni židovska i islamska niti ikoje druge religije. Zbog toga ona može u ovom vremenu postmoderne, u kojem se naglašava, ali i krivo živi vlastita sloboda, suvremenom čovjeku biti od velike pomoći, a posljedice takva gledanja mogle bi biti od velike važnosti i u pogledu odustajanja od vršenja vlasti kao moći, kao i na području kršćanskoga odgoja i osobito navještaja evanđelja.

Dr. Kušar pošao je od filozofsko-teološkog poimanja slobode, a povod za razmišljanje o slobodnom Bogu bio je postmoderna u kojem se sada nalazimo. “Naš postmoderni problem je u tome da su ljudska prava postala novi sacrum, koji, inzistirajući na čovjekovim pravima, zahtijeva apsolutnu slobodu pojedinca koji je nositelj svih prava. Inzistira se na vlastitoj individualnosti, a u drugi plan se stavlja zajednica kao takva pa je takvo suprotstavljanje manjinskih i većinskih prava u društvu izvor trajnih napetosti”, istaknuo je prof. Kušar.

Predavač je naglasio da Krist predlaže, naviješta svoju poruku ljudima i poziva pojedince i u čovjeku gleda njegovu moć da raspolaže svojom slobodom da se samoobveže. Jedna društvena forma samoobvezivanja je i poslušnost. Danas, međutim, samoobvezivanje ili poslušnost može zvučati kao psovka, jer čovjek „raspolaže samim sobom iz uvida u vlastite želje i vrijednosti, a ne da bude poslušan“, rekao je predavač.

Ljudi žive kao da Boga nema, jer ga ne trebaju, jer im nije nužan niti im je koristan. Bogu, misli postmodernik, treba oteti ono što mu se pripisuje i to treba dati čovjeku. Kršćanska pak vjera ima suprotni stav. Naime, „Bog i čovjek u svojoj slobodi, jedan i drugi su upravno razmjerne veličine, a to znači što čovjek više raste u svojoj ljudskosti to više raste i Bog. Bogati Bog i bogati čovjek idu ruku pod ruku, jer čovjek ne nalazi mjerilo u samima sebi. Jer ako mi nalazimo mjerilo u samima sebi onda se postavljamo u poziciju da sudimo samima sebi. Čovjek tako sam sebe istražuje, prosuđuje i sudi. Međutim, za ispravni sud u svakom suđenju traži se neka druga instanca. A početak Stvaranja nas uči da je Bog onaj koji sudi. I on odmah na početku kaže da je ‘sve dobro’. No, čovjek bježi od Boga jer hoće ‘biti kao Bog’, ali problem nije u toj želji nego u izboru puta, jer čovjek ne može sam sebi reći što to znači ‘biti kao Bog’, nego to mora reći netko drugi, a to je Isus Krist“, rekao je dr. Kušar i zaključio da je upravo to prigoda za kršćanstvo i postmodernog čovjeka jer je Bog slobodan sam u sebi i sam prema sebi.

Sljedeći teološki četvrtak održat će se 27. lipnja.