Postoji i tihi ubojica duhovnog života. Ime mu je mlakost, donosi Simply Catholic.

Kao što visoki krvni tlak ulazi u tijelo, a da ne objavljuje svoju prisutnost, tako i mlakost tiho ulazi u ljudske umove i srca, šapćući im poticaje da se ne trude toliko da žive čestitim životom.

“Nema potrebe da trošite toliko vremena na molitvu”, kaže se. “Nema potrebe za ispitom savjesti — uostalom, ne činite ništa ozbiljno loše. Nema potrebe…”

Govorimo “nema potrebe” sve dok na kraju ne ostane mnogo od unutarnjeg života. Tihi ubojica uzeo je još jednu žrtvu.

Mlaka vjera

Ne možemo reći da nismo bili upozoreni. Prisjetimo se drugog i trećeg poglavlja Knjige Otkrivenja, koja sadrže Kristova upozorenja za sedam kršćanskih zajednica Male Azije smještenih u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji.

Dok su sada to uglavnom ruševine, u kasnom prvom stoljeću naše ere to su bili uspješni gradovi u kojima je kršćanstvo napredovalo. Ali ne bez problema. Razmotrite što Gospodin kaže crkvi u Laodiceji:

“Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!” (Otk 3,15-17.19).

O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.

Utemeljitelj Opusa Dei, sveti Josemaría Escrivá, koji je toliko učinio za promicanje ideje da laici koji žive u svijetu mogu i trebaju voditi svete živote vrlina, posvećuje cijelo jedno poglavlje mlakosti u svom duhovnom klasiku “Put”. Primjećuje ove simptome:

“Mlaki ste ako bezvoljno i nevoljko izvršavate stvari koje se tiču ​​našeg Gospodina; ako namjerno ili ‘pronicljivo’ tražite neki način da smanjite svoje dužnosti; ako misliš samo na sebe i na svoju udobnost; ako je vaš razgovor prazan i isprazan; ako djelujete iz ljudskih motiva.”

Ravnodušnost prema dužnostima

Izvan okruženja duhovnog vodstva i ispovjedaonice, mlakost obično nije jako primjetan nedostatak, stoga je korisno obratiti se literaturi za primjer i analizu problema. Edwin O’Connor pruža ono što tražimo svojim portretom svećenika od 50 i nešto godina koji je pripovjedač i središnji lik njegovog romana iz 1961. “The Edge of Sadnes”.

Svećenik u središtu priče pada u depresiju nakon očeve smrti i postaje tajni pijanac. On je sve više izoliran od svojih kolega svećenika, svojih župljana i svijeta oko sebe i odsječen od izvora duhovnog uzdržavanja koji su prije bili središnji elementi njegova života.

A budući da su upravo to trenuci koji su nam svima potrebni, u kojima duhovno rastemo… onda je gubitak takvih trenutaka težak i pogibeljan.

Pokušavajući kasnije shvatiti korijene ove bolne epizode, on se prisjeća sebe kao mladog svećenika – “revnog, predanog, svježih i nesputanih nada, čija je župa bila njegov život, čiji su dani bili aktivni, zaposleni i puni radosti” – i kontrastira ovo s onim što je postao pod utjecajem alkohola – “ravnodušan prema svom narodu, neodgovoran u svojim dužnostima, duhovno suh svećenik kojemu su izvori presušili.” Što se dogodilo da se objasni promjena? Ovo je njegov odgovor:

„[Zaposleni svećenik] može naći sve manje i manje trenutaka u kojima može biti odsutan od aktivnosti, u kojima može biti sam, može šutjeti, može biti miran – u kojima može razmišljati i moliti. A budući da su upravo to trenuci koji su nam svima potrebni, u kojima duhovno rastemo… onda je gubitak takvih trenutaka težak i pogibeljan. Osobito…za svećenika koji iznenada otkrije da može lakše razgovarati sa župnim odborom nego s Bogom. Nešto u njemu će atrofirati zbog nekorištenja; nešto dragocjeno, nešto vitalno.”

Duhovna lijenost

Nipošto ne pati samo kler od mlakosti. Ali doista je moguće da će svećenici i ljudi u posvećenom životu vjerojatnije postati mlaki nego mi ostali.

Na kraju krajeva, potraga za svetošću je ta koja ih je dovela do svećeništva i posvećenog života, otvarajući ih tako pred iskušenjem da ga se odreknu. Čak se i danas laici rijetko potiču da ozbiljno teže svetosti, kako se njihovi propusti ne bi uzdigli mnogo iznad razine puke tromosti i zanemarivanja. Ipak, ta lijenost ozbiljna je stvar ako uključuje izbjegavanje ozbiljnih obveza primjerice prema supružniku, djeci ili poslu.

Izvan ove lijenosti leži mlakost. Katekizam Katoličke Crkve opisuje ga kao “kolebanje ili nemar odgovoriti Božjoj ljubavi”, dodajući da to “može uključivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi” (br. 2094). Dalje na nizbrdici dolazi duhovna lijenost (“acedia” je naziv koji su joj dali duhovni pisci u ranijim vremenima), za koju Katekizam kaže da “otklanja radost što dolazi od Boga
i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru” (br. 2094.).

Kao u slučaju svećenika u “The Edge of Sadness”, mlakost često ulazi u sliku pod okriljem aktivnosti i preokupacija koje su same po sebi dobre, ali koje, ako se ne pazi, lako mogu postati smetnje koje nadjačavaju stvari bitne za duhovni život — meditacija, molitva i smisleno sudjelovanje u misi i sakramentima.

Zbog nelagode zbog suočavanja s onim što se događa, osoba tada može napustiti duhovne vježbe ili pak trivijalizirati prakse poput ispita savjesti, duhovnog vodstva i sakramenta pokore koji su potrebni za prepoznavanje i iskorjenjivanje pogrešaka.

Protuotrov

Suočimo se s tim — prakse nutarnjeg života i života u kreposti ponekad su stvarno teške. U jednoj od svojih propovijedi, sv. John Henry Newman ističe da čak i oni koji se “ozbiljno uhvate religijskog djela” ponekad smatraju da je to zamorno:

“Unatoč njihovom poznavanju istine i njihovoj vjeri, usprkos pomoći i utjehama koje primaju odozgor, koliko ih često njihova pokvarena srca izdaju! Čak su im i njihove povlastice često težak zadatak, čak je i moliti za milost koja im je obećana u Kristu naporan zadatak. …Ne samo masa čovječanstva, nego čak i potvrđeni Kristovi sluge, svjedoče o suprotnosti koja postoji između njihove vlastite prirode i zahtjeva religije.”

Ne samo masa čovječanstva, nego čak i potvrđeni Kristovi sluge, svjedoče o suprotnosti koja postoji između njihove vlastite prirode i zahtjeva religije.

Uistinu, ta “pokvarena srca” o kojima Newman govori su portali kroz koje mlakost tako lako ulazi.

Ali rješenje, prema svetom Josemaríji Escrivi, teško može biti jednostavnije: „Zaljubi se i nećeš ga ostaviti” („Put”, br. 999).