Vladimir Dimić Joda 33 godine odlazi u rasadnike i kupuje sadnice koje sadi po zagrebačkim zelenim površinama. Uglavnom to radi na mjestima osušenih stabala ili tamo gdje ih nedostaje. Najviše, oko 140, posadio je na savskom nasipu gdje stanuje. Iako je više od pola života posvetio sadnji i brizi o drveću, za njegove zelene akcije pročulo se tek prije nekoliko godina. Znali su za to samo obitelj i najbliži prijatelji. Tada je odlučio izići u javnost, proširiti svoju ideju i uputiti ljude kako mogu učiniti malu stvar za sebe, a veliku za Zemlju i kasnije za svoju sreću.

Foto: Facebook

Drveće sadi za dobro Zemlje, ali i za ljude koje voli

Sadi 10 stabala u proljeće i 10 u jesen. I tako se nakupilo više od 1000. Sadio je tise, cedrove, kanadske javore, smreke, jelke, hrastove, magnolije, trešnje, šljive, smokve…uglavnom parkovna stabla, ali posadio je i jednu dunju te dvije mušmule od kojih danas penzioneri rade marmeladu. Voli, kaže, stabla koja rastu polako. Sadi za dobro Zemlje, ali i za ljude koje voli, za one koji odlaze pa je tako posadio lipu za Enu Begović i drenak za Predraga Vušovića.

Foto: Facebook

To je lijep poklon, drvo, to je nešto što u ova turobna vremena ne dobiješ često. Drvo uvijek vrati

Osjećajući da na ovaj način vraća dug majci Zemlji Vladimir Dimić Joda odlučio se za sadnju drveća 1986. godine kada je došao do spoznaje da je stanje na planetu vrlo loše i da Zemlja treba pomoć. Od početne ideje i prve akcije sadnje stabla oko zagrebačkog hotela “Porin” danas mu je to, kaže, obaveza. “To je lijep poklon, drvo”, kaže Joda koji za svaki  rođendan dobije 10-ak sadnica na dar.

Kao gradski vijećnik zagrebačke općine Trnje povodom dana Trnja organizirao je nedavno sadnju drva s djecom iz vrtića. Želja mu je svima prenijeti radost koju osjeća kad se drvo primi i raste. “To je nešto što u ova turobna vremena ne dobiješ često. Drvo uvijek vrati”, kaže 65.-ogodišnji Joda, nekadašnji djelatnik HŽ-a koji je od ožujka ove godine u mirovini. Za svoja se stabla brine godinu dana, intenzivno prvih mjesec dana zalijevajući ih svakodnevno. Dok je bio zaposlen ustajao bi u 3, 4 sata ujutro i odlazio s dva kanistera. “To mi je kao jutarnja gimnastika prije posla, potroši se tu sat, dva,” kaže.

Nesvakidašnja Jodina priča zaintrigirala je filmskog redatelja Dalibora Platenika

“Budući da smo prijatelji na Facebooku, pretprošlo ljeto viđao sam njegove statuse u kojima je on stalno ispisivao: ‘Danas sam zalio 10 stabala. Digao sam se u 4 ujutro i svako stablo je zaliveno s 20 litara vode…‘ To je meni u početku bilo čudno… zbog čega čovjek preko ljeta svaki dan zalijeva tolika stabla? Onda smo se našli, popričali i ja sam mu rekao da je to super ideja za film. Jer to je jedan junački podvig – da sadite i zalijevate stabla. On je pristao i negdje u petom, šestom mjesecu prošle godine smo počeli raditi”, kaže Platenik.

Rezultat je dokumentarac “Čovjek i drvo” koji je 11. svibnja premijerno prikazan u kinu Europa na  Subversive film festivalu.

“To je jedna divna i pozitivna stvar i može služiti kao primjer sadašnjim i budućim generacijama. To je nešto što u današnje vrijeme i u našem društvu,  koje nije baš jako pozitivno,  treba donijeti pozitivu i dobar duh među sve građane grada Zagreba”, poručuje redatelj filma “Čovjek i drvo”.

Mi bismo rekli i ne samo Zagreba, vjerujući da će ova priča nadahnuti barem jednog čitatelja da posadi drvce u svojoj okolini.