‘Na putu dobrote’ u OŠ Slavka Kolara u Kravarskom

U OŠ Slavka Kolara u Kravarskom već niz godina učenici provode različite projekte dobra kojima pomažu svojim vršnjacima i mještanima. Kako bismo doznali o čemu se radi za razgovor sam zamolila učiteljicu izvrsnu savjetnicu Renatu Kolarec.

‘Suvremena škola danas ima veliku zadaću jer potrebno je odgajati i obrazovati sposobne i odgovorne pojedince koji će pridonijeti životu u zajednici. U tome nam pomaže dobrota. Dobrota je vještina. To je i osobina, ali je i vještina koju djeca ne mogu naučiti ako samo razgovaramo s njima o tome. Potrebno je činiti dobra djela da bi se ta vještina razvijala i da bismo postajali sve bolji i bolji.’

Riječi su ovo učiteljice Kolarec koja je pojasnila postoje li neka istraživanja koja potvrđuju pozitivnu stranu dobrote – da činjenje dobra utječe na dječju uspješnost?

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

‘Pročitala sam dosta literature u vezi dobrote i kako kod djece poticati dobrotu. Pronašla sam zanimljive rezultate istraživanja na području znanosti, psihologije i neurologije koji nam govore o tome koliko pozitivnih stvari i koliko benefita mi dobivamo kad činimo dobra djela. Istraživanja su pokazala da se u našem mozgu kad činimo dobra djela javljaju hormoni sreće koji izazivaju kod čovjeka samo pozitivne emocije i dobro raspoloženje, osjećamo se uspješni. Ne samo da dobra djela potiču te kemijske reakcije nego utječu i na sustave nekih organa što znači da čine dobro čitavom našem organizmu.

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

Istaknula bih da djeca koja čine dobra djela imaju više samopouzdanja, samopoštovanja, povećava im se pažnja, koncentracija, uspješnija su u učenju, postaju uspješnija općenito i bolje su prihvaćena među vršnjacima. Naišla sam na podatke da djeca koja čine dobro postaju zahvalnija, ona počnu uočavati da neki nemaju to što oni imaju i da im treba pomoć, i zadovoljna su s onim što imaju. Zahvalnost je vrlo važna. Ono što je bitno istaknuti danas, pogotovo u školama, da su dobra djela i dobrota antiteza nasilju. Stvara se pozitivno okruženje u školi, jedna toplija atmosfera i nema nasilja. I ono što je vrlo važno, umanjuje se stres kod djece. Naša djeca, naši učenici u školama, također su pod stresom, jer ne događa se stres samo odraslim osobama. Od djece se očekuje da budu uspješna u učenju i da imaju dobre i kvalitetne vršnjačke odnose što je za njih također jako stresno. Dobrota i činjenje dobrih djela pomažu da se djeca lakše nose s tim.’

Učiteljica Kolarec uključena je kao učiteljica u projekte kojima su povezani učitelji iz Hrvatske i iz Europskih zemalja. Pojasnila je o kakakvoj suradnji, odnosno o kakvim je projektima riječ.

‘Projekt ‘Na putu dobrote’ je projekt koji je na eTwinning portalu. Naime, Europska unija ima program za osposobljavanje mladih. U okviru tog erazmus programa Europske unije postoji eTwinning portal. Na tom portalu učitelji i učenici svih europskih zemalja razmjenjuju svoja iskustva, uče, podrška su jedni drugima. I tako smo se i mi uključili u projekt ‘Na putu dobrote’ koji je na eTwinning portalu. Projekt je pokrenula učiteljica Sandra Vuk, ona je autor projekta. Ta suradnja, izmjena iskustava i primjeri dobrih djela koje čine naši učitelji i učenici u Hrvatskoj je neprocjenjiva.’

Zanimalo me je li javnost u Hrvatskoj upoznata s projektom ‘Na putu dobrote’ koji se kod nas provodio u školama i jesu li mediji pisali o drugim europskim zemljama a Hrvatska se baš nije spominjala?

‘Postoji ona uzrečica “U tuđem dvorištu uvijek je trava zelenija”, ja bih to tako nazvala. Često se ističu primjeri iz drugih zemalja zato što su naši učitelji, koji su izvrsni i sjajno rade svoj posao, samozatajni. Premalo govorimo o tome što se sve dobro čini u našim hrvatskim školama. Tako sam naišla prošle godine u mjesecu prosincu na priču o školi u Irskoj. Ja sam novinarima poručila: “Dođite u Kravarsko, ja vas zovem da dođete vidjeti kako mi djecu učimo dobroti”. Kod ljudi se općenito javlja potreba za dobrotom oko blagdana, no mi smo poželjeli biti dobri već od početka školske godine. Učenici su odlično reagirali kad su čuli da ćemo u razredu provoditi projekt ‘Na putu dobrote’, jako su zainteresirani za stjecanje znanja, jako su aktivni, žele učiti, žele istraživati i to me jako raduje. Odmah su imali primjere što bi oni radili.  Pomogli su mi osmišljavati aktivnosti.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

O tome što je sve do sad radila sa svojim učenicima, kakve su sve projekte dobrote provodili, je li postojala neka podjela dobrote odnosno na koje  su sve načine bili dobri, učiteljica Kolarec je pojasnila:

‘Projekt ‘Na putu dobrote’ zamišljen je u nekoliko područja. Prvo širimo dobrotu i činimo dobra djela unutar razrednog odjela. To znači da si međusobno  pomažemo i to od prvog dana učim djecu. Nastojim da si oni međusobno budu podrška i pomoć u učenju i u svemu što je potrebno izvan razreda. Širili smo dobrotu i činili dobra djela u našoj školi jer su djeca pomagala tetama spremačicama. Radili smo dobra djela i u našoj zajednici, u našem selu i u široj zajednici, a bili smo dobri i prema prirodi.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

Učenici OŠ Slavka Kolara prokomentirali su kako su reagirali kad ih je učiteljica Renata pozvala da se odazovu projektu ‘Na putu dobrote’, je li im to izgledalo privlačno i što su sve radili.

‘Mene i moje prijatelje iz razreda jako zanima učiti nešto novo, ali volimo da su ti novi projekti koje radimo zabavni. A baš takav je bio projekt ‘Na putu dobrote’. Pomagali smo jedni drugima ako nekome nešto nije išlo i ako bi netko bio tužan mi bi ga usrećili. Ja sam pomagala svojim prijateljima iz razreda u matematici i u hrvatskom. Pomagali smo spremačicama počistiti školski hodnik nakon velikog odmora. Imali smo u rezredu ‘Teglu zahvalnosti’ u koju smo svakog dana ubacivali odgovore na pitanje ‘Na čemu si danas zahvalan?”

‘Napravili smo za svetog Nikolu slatke šibe za prvašiće. To su bile šibe na kojima su bili slatkiši i potajno smo  im ih ostavili u razredu. Jako su bili sretni kad su ih pronašli, jer nisu znali odakle su, i mislili su da je stvarno došao sveti Nikola i da im ih je on ostavio.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

‘Napravili smo hranilice za ptičice i tako ih hranili čitave zime. Izrađivali smo čestitke koje smo dali za prodaju školskoj zadruzi za siromašne i skupljali smo igračke za caritas.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

‘Naša je učiteljica napravila na panou od kolaža jedno veliko drvo, a mi smo izradili ukrase na koje smo napisali koje smo dobro djelo napravili i tako smo, sakupljajući dobra djela, drvo okitili.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

‘Dobili smo kupon i trebali smo napraviti bar jedno dobro djelo u obitelji, napisati ga na kupon i onda su naši roditelji to trebali potpisati. Dobra djela koja smo radili u obitelji su različita, a ja sam pomagao tati napraviti  komodu. Pomagala sam mami oko kućanskih poslova. Radio sam doma kiflice s bakom. Pomogao sam sestri pospremiti odjeću koju je izvadila iz ormara jer ona ne može dosegnuti ormar. Pomagao sam mami oko suđa i usisavao sam kuću.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

‘Glačala sam odjeću nakon što je oprana. Čuvala sam malu sestru. Pomagala sam mami promijeniti posteljinu i opranu pospremiti u ormar. Čuvala sam mlađeg brata i uglavnom sam radila sve što je trebalo.’

‘U razredu si  pomažemo oko zadaće i u  učenju. Bila sam jako uzbuđena i veselim se svakom novom danu u školi jer me jako zanima što ćemo novo raditi a vezano je za dobrotu. Najviše sam se razveselila kada smo radili prvašićima slatke šibe i sretna sam zato što još nisu otkrili da smo im to mi stavili.’

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

Osim što su bili dobri doma, u školi, u svome mjestu, učenici ove škole prenijeli su dobrotu i u susjedni grad Veliku Goricu, pojasnila je učiteljica Kolarec.

‘Naš razred, i ja kao učiteljica, imamo suradnju s učiteljicom Marinom Mužek i njezinim razredom iz osnovne škole Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici. Ta suradnja je zamišljena na način da omogućimo djeci, našim učenicima, da vide koja je razlika između života na selu i u gradu. Tako su oni u jesen prošle školske godine došli k nama i omogućili smo im da poneki učenici po prvi puta uberu jabuku s voćke. To je bio naš cilj, da toj djeci koja žive u gradu pružimo neka zadovoljstva i neke osjećaje koje oni inače nemaju. Nakon toga, uoči dana grada Velike Gorice koji je na svetu Luciju 13. prosinca, oni su pozvali nas k sebi u posjet. Tamo smo imali organiziran susret s književnicom Jadrankom Čunčić Bandov. Mi smo njima izveli predstavu i igrokaz koji smo pripremili. Pripremili smo im i male figurice anđela, uz koje smo im poklonili poruke o dobroti i prijateljstvu koje smo unaprijed napisali. Bilo nam je jako lijepo. Uzajamno smo si pljeskali. Cijeli dan smo se družili.’

Učiteljica Kolarec nastoji vrednovati dobrotu svojih učenika i svaku aktivnost u kojoj pokažu trud i rad i nagraditi.

‘Ono što bih htjela istaknuti je da smo mi za taj projekt ‘Na putu dobrote’, ja kao učiteljica ali i moji učenici posebno, dobili nacionalnu oznaku kvalitete naše nacionalne Agencije za odgoj i obrazovanje. Tako da smo zadovoljni rezultatima tog našeg projekta jer nam je trud nagrađen. Svi moji učenici  su se uključili u projekt i to me izuzetno raduje. Imamo u razredu učenika s teškoćama ali i on se uključio ravnopravno s ostalom djecom i  izuzetno se trudio. Kada smo se vozili iz Velike Gorice kući u Kravarsko imala sam priliku gledati lica svojih učenika i na njima se vidjelo jedno zadovoljstvo onime što smo učinili tim svojim dobrim djelima. To je jedan poseban osjećaj i sve se to vidi na licima djece, ta radost, veselje, zadovoljstvo i uspješnost.

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

Provodili smo dobra djela i prema našim starijim mještanima. U vrijeme epidemije korona virusa pisali smo im pisma kako bi ih obradovali i kako bi im pokazali kako mislimo na njih, kako je i nama teško, ali želimo s njima podijeliti svoje osjećaje. Evo i pisma koje su učenici pisali jednom starijem bračnom paru. Oni žive sami na kraju našeg sela.’

“Dragi naši, javljamo vam se ovim pismom jer vas želimo obradovati. Naučili smo da je virus kovid 19 opasan za zdravlje svih ljudi, a naročito starijih osoba. Vjerujemo da se čuvate i da ste odgovorni. I mi u školi moramo se ponašati drugačije. Ne smijemo se približavati učenicima iz drugih razreda, ne koristimo sportsku dvoranu i ne dijelimo grickalice. Ograničene su nam posjeti i izleti. Nema zagrljaja, ne posuđujemo pribor jedni drugima i još puno toga ne smijemo. Sve nam je novo i čudno. Jedva čekamo da se mjere ukinu. Sigurno je i vama teško. Možda biste nam željeli odgovoriti. Pozdravljaju vas učenici četvrtog razreda Osnovne škole Slavka Kolara.”

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

Učiteljica Kolarec pohvalila je reakcije roditelja i pojasnila da oni primjećuju da se ponašanje njihovih mališana promijenilo nakon projekta ‘Na putu dobrote’.

‘Imamo veliku podršku naših roditelja i oni se uključuju u sve aktivnosti u kojima nas je potrebno podržati i malo sudjelovati. Evo, tako su roditelji pomogli oko kupona dobrote. Djeca su dobila kupone i, kad bi napravili kod kuće dobro djelo, roditelji su trebali potpisati taj kupon da bude vjerodostojno da je to djelo učinjeno.

Na putu dobrote / Foto: Renata Kolarec

Htjela bih pohvaliti naše roditelje. Kada kao dobro djelo u školi organiziramo večer matematike i likovnu božićnu radionicu u sklopu večeri matematike, roditelji zajedno sa svojom djecom dolaze na druženje i igranje matematičkih igara. Trude se pomoći djeci da matematiku ne doživljavaju kao neki bauk, kao nešto strašno. Na našoj likovnoj božićnoj radionici, koja se održava tradicionalno svake godine, roditelji zajedno s djecom izrađuju ukrase za školski bor kojima ukrašavamo naš bor. To je za svaku pohvalu, taj angažman, trud i vrijeme koje su roditelji uložili.’

Na putu dobrote / Foto: Renata KolarecUčenici su s učiteljicom Kolarec proširili dobrotu iz svojeg na druge razrede u školi. A što se sve uči na bazi projekta ‘Na putu dobrote’?

‘Projekt ‘Na putu dobrote’ nije samo puko činjenje dobrih djela. To je povezano s obrazovnim ishodima više kurikuluma. Na primjer, kad su djeca izvodila igrokaze prilikom posjeta osnovnoj školi u Velikoj Gorici ili kada su pisali pisma starijim sumještanima, to je sve bilo u okviru sadržaja predmeta hrvatskog jezika. Obrazovni ishodi iz predmeta likovne kulture ostvaruju se kad se izrađuju i oslikavaju čestitke. Ishodi iz prirode i društva ostvarivali su se kad su učenici promatrali što se događa s pticama zimi. Znači, sve to je povezano i s obrazovnim sadržajima. Htjela bih svakako istaknuti i očekivanja međupredmetnih tema: osobni i socijalni razvoj učenika, građanski odgoj i obrazovanje, upotreba komunikacijske i informacijske tehnologije. Sve su to sadržaji koji su integrirani i ugrađeni u projekt ‘Na putu dobrote’.’

Na kraju razgovora učiteljica Kolarec je poručila:

‘Plemenito je činiti dobra djela, ali još je plemenitije poticati i učiti druge da čine dobra djela. Naše su škole, osim obrazovnih i odgojne ustanove. Učiti djecu da čine dobra djela, koja ovi mališani uistinu vole činiti, neprocjenjiva je uloga u odgoju kojom se stvaraju plemeniti ljudi.’

‘Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

O dobroti osnovnoškolaca u Osnovnoj školi Marija Bistrica razgovarala sam s vjeroučiteljicom Barbarom Sipina, učiteljicom dobrog srca i motorom humanitarnih aktivnosti u ovoj školi i njezinim vjeroučenicima.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Vjeroučiteljica Barbara Sipina vodi u školi ‘Vjeronaučnu skupinu’, izvannastavnu aktivnost u kojoj je iz svakog razreda i iz svake generacije dosta učenika, uglavnom  od petog do osmog razreda. Neki su na ‘Vjeronaučnu skupinu’ tek počeli dolaziti, a nekima je već četvrta godina kako su u njoj. U ‘Vjeronaučnoj skupini’ uvijek se nauči nešto novo ili se igraju neke igre. U korizmi i za Božić izrađuju plakate. O njihovom radu vjeroučiteljica Sipina je rekla:

‘Kada su humanitarne akcije onda pripremamo stvari da bismo ih mogli poslati ljudima kojima su namijenjene. Radili smo ružice u korizmi i male anđele u došašću. Napravili smo ih toliko koliko je bilo dana u korizmi i adventu i onda smo na njih stavljali dobra djela. Uvijek radimo kreativne stvari a ponekad se i igramo. Volimo ići na ‘Vjeronaučnu skupinu’.’

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Vjeroučiteljica Sipina pojasnila je da ‘Vjeronaučna skupina’ u školi postoji već više od dvadeset godina. O tome kako je došla na ideju potaknuti svoje vjeroučenike na humanitarne aktivnosti i je li bio neki poseban događaj ili  susret koji ju je na to potaknuo, rekla je da je zapravo bio niz događanja, a ne samo jedan, koji je bio poticaj i okidač.

‘Rekla bih da neka iskra dobrote počinje već u djetinjstvu, u roditeljskom domu. Nakon toga čovjek dozvoli da drugi u njemu podržavaju tu iskru, pa se ona potpiruje u župi, pa odrastanjem i učiteljskim pozivom osjećaš u sebi da je to temelj tvoga poziva. I onda je sasvim prirodno da nastaviš u tom tonu raditi dobro. Jako je teško nabrojati i prisjetiti se svih akcija i svih ljudi kojima smo pomogli tijekom proteklih dvadesetak godina. Ali nedavno smo imali 170. obljetnicu škole pa smo za tu prigodu, moji kolege koji su djelatnici škole i ja, izradili monografiju.  Moj zadatak bio je sve humanitarne akcije složiti na jedno mjesto, prezentirati i podsjetiti na njih. Nismo ni bili svjesni koliko je toga bilo tijekom ovih dvadeset godina. Mogla bih nabrojati neke od njih. U školi smo imali tijekom niza godina božićne i uskrsne radionice, a radove koje smo izrađivali ponudili smo na humanitarno prodajnim izložbama. Time smo pomagali učenicima naše škole koji su u materijalnoj potrebi. Isto tako izrađivali smo pisanice, razne suvenire i nakit, a imali smo i humanitarne predstave. Sva prikupljena sredstva bila su namijenjena za učenike naše škole koji su slabijeg imovinskog stanja, na primjer za terensku nastavu ili za pomoć u opremi i slično. Božićne smo sajmove imali dugi niz godina, a imamo ih i dandanas. Jedna od akcija za koju već u devetom mjesecu djeca dolaze i neprestano pitaju, u iščekivanju su hoće li biti i ove godine, razredne su jaslice.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Razredne su jaslice kreativni rad. Svaki razred izrađuje svoje jaslice i kasnije ih izložimo u školi. Sami učenici glasaju za najljepše i onda, u suradnji sa župom, imamo humanitarnu prodajnu izložbu u župi, a sav prihod opet ide za učenike naše škole. Na humanitarnim prodajnim izložbama prikupili smo lijepu svotu novca. Moram pohvaliti sve razrede i njihove razrednike koji su ih u tome poticali, motivirali, pomagali im i s njima radili. Ono što je najvrjednije u našem humanitarnom radu, npr. kod izrade razrednih jaslica, nije samo izgled, iako su predivne, već je to izgradnja zajedništva, učenje timskog rada i koordinacije. Uvijek sudjeluju svi u razredu i nema tu neke prevelike žalosti ako njihove jaslice nisu odabrane za najuspjelije, jer oni su sami dali glas onima koje su odabrane. Roditelji i mještani uglavnom pokupuju proizvode svojih malenih.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Međutim, ne radimo humanitarne akcije samo za naše učenike, nego osluškujemo i potrebe drugih. Već od početka Caritasove akcije ‘Za 1000 radosti’ svakog Božića sudjelujemo u njoj. Sve narukvice, ljubičaste, narančaste, plave, zelene, roze koje u mraku svijetle, jednostavno su planule jer djeca vrlo rado sudjeluju u caritasovim akcijama. Sudjelovali smo i u Caritasovoj akciji ‘Spremni za dobro’ kad smo prikupljali školski pribor za učenike slabijeg imovinskog stanja.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Za humanitarnu Udrugu Duga u Vukovaru i za njihovu socijalnu samoposlugu radimo već dugi niz godina na način da prikupljamo osnovne higijenske potrepštine. Naime, u našoj školi već 14 godina živi jedan cjelogodišnji projekt koji se zove ‘I u mojoj školi živi Vukovar’ u sklopu kojega je i ova humanitarna akcija za Socijalnu samoposlugu. Svake godine imamo veliki odaziv i lijepu  donaciju naši osmaši odnesu u Vukovar. Evo ove godine prikupili smo oko 350 kg prehrambenih i higijenskih potrepština i prevezli smo ih u Vukovar. Već dugi niz godina svi osmaši idu po kurikulumu na dvodnevnu nastavu i onda mi to povežemo. Ali i prije nego što je ta terenska nastava stavljena u kurikulum mi smo imali s našim osmašima jednodnevni izlet u Vukovar. Kod prikupljanja i pakiranja namirnica učenici su uvijek uključeni. Angažiraju se maksimalno i oni su bili ti koji su nosili i predali te pakete u socijalnu samoposlugu. Najviše se angažiraju učenici koji su u ‘Vjeronaučnoj skupini’. Ali uvijek se nađu i drugi učenici i vjeroučenici koji baš uživaju u tome, zbrajaju, pakiraju, nose i to je uvijek veselje. Isto smo radili za socijalnu samoposlugu u Krapini.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Djeca se rado odazivaju na sve naše humanitarne akcije i sudjeluju u njima. Dovoljan je samo poziv. Sve naše akcije su na dobrovoljnoj bazi. U našoj Mariji Bistrici imamo Dom za starije i nemoćne i naši učenici svake godine kad je Dan kruha i zahvalnosti posjećuju naše starije građane koji su u tom domu, koji su zaslužni za mnogo toga što je nama ostalo u baštinu, i s njima se druže. Imali smo jedne  godine cjelogodišnji školski projekt ‘Budi anđeo’ u kojem je svaki učenik izabrao jednu osobu kojoj će biti anđeo i kojoj će pomagati tijekom cijele školske godine.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

U akciji pod nazivom ‘Iskra dobrote’ učenici su s razrednicima ili s roditeljima i ukućanima izrađivali božićne ukrase, sve ono što su smatrali da bi moglo uljepšati božićne dane. Isto tako na treću nedjelju došašća, kada smo prodavali razredne jaslice, imali smo i prodaju svih tih kreativnih radova i prihod od prodaje također je bio namijenjen za učenike naše škole. Radili smo akcije za Glinu, Gunju i za Ukrajinu. Kad vidimo da su ljudi u potrebi, bilo da su neke nedaće, nesreće, ratovi, mi se koliko možemo i kad god možemo uvijek uključujemo. Jako je dobra suradnja s roditeljima. Kad kažemo da namirnice koje prikupljamo treba donijeti do određenog roka uvijek ima roditelja koji nose još paketa, nakon što je rok završio, i mole da primimo i tu donaciju. Tako da zahvaljujem svim roditeljima na suradnji. Zahvaljujem i svim kolegama i djelatnicima i naravno ravnatelju i prijašnjoj ravnateljici jer bez njih ipak ne bi bilo moguće sve to provesti.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Mi smo na poseban način kao škola povezani s bolnicom u Gornjoj Bistri. To je Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi. I kad ste me pitali na početku razgovora koji je to bio okidač ili poticaj na humanitarni rad, mogu reći da je jedan od poticaja bio i moj posjet Bolnici u Bistri. Kad čovjek ode tamo jednostavno se na prvi pogled zaljubi u tu djecu. I od tada, a ima tome već 20 godina jer smo prvu humanitarnu akciju imali 2004. godine, do sada smo sigurno imali oko 25 humanitarnih akcija. Nekad su to adventske, nekad korizmene humanitarne akcije, a ono najbitnije je da uvijek prikupljamo ono što je Bolnici u tom trenu najpotrebnije. Nekad je to samo čokolino, ponekad su keksi, uglavnom u kontaktu smo s njima i oni nam kažu što bi im trebalo. Tako je u jednoj akciji na primjer prikupimo 700 kutija čokolina. Onda taj čokolino, kekse ili vlažne maramice, ono što smo prikupili, vozimo u Bistru. I uvijek su tu moji učenici, članovi ‘Vjeronaučne skupine’.

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Velika pomoć nam je i naš župnik, koji nam uvijek donira prijevoz do Bistre, kao i nagradu onim razredima koji pobijede u razrednim jaslicama. Njihova je nagrada nagradni izlet, pa ih uvijek u suradnji s župom nagradimo. Čak smo zajedno sa župom išli u Bistru, posjećujemo djecu i tamo se s njima družimo. Ti su susreti uvijek emotivni i neočekivano lijepi. Ono što je mene iznenadilo od prvog posjeta kad sam vodila učenike, naravno, njih treba dobro pripremiti za taj posjet, ali na odlasku uvijek su na licima osmjesi i pitanje: ‘Vjeroučiteljice kada opet idemo?’ Tako da mislim da je to njima jedan poticaj i da zapravo vide da svijet nije samo ono što mi vidimo, nego da je i puno više od toga. I kad to shvate i vide, to je radost koja je neopisiva.’

Vjeronaučna skupina’ OŠ Marija Bistrica / Foto: Barbara Sipina

Učenici su sami dali osvrt na to kako se osjećaju kad sudjeluju u humanitarnim akcijama koje su organizirane u školi.

‘Osjećam se lijepo zato što to nešto što ću ja dati, nekome jako puno znači. Mene to ispunjava i sretna sam što mogu i drugima pomoći na neki način i makar malo dam znam da će im to jako puno značiti.’

Vjeroučiteljica Sipina pojasnila je što se sve može primijetiti na licima njezinih učenika za vrijeme humanitarnih akcija i otkrila što je za nju dobrota.

‘Uvijek se na dječjim licima primijeti ta iskra dobrote. Dobrota zrači uvijek radošću. Ja bih rekla da je samo Bog dobar, ali ipak utisnuo nam je u srce i u dušu svoju sliku, da mu budemo slični. Pa onda, svojim postojanjem, postajemo njemu sve sličniji i, rekla bih, ljudima i Bogu sve bliži. Tako da je dobro kada roditelj, kad mu dijete izlazi iz kuće, uvijek na vratima kaže: ‘Budi dobar!’

Humanitarni projekti u velikogoričkoj OŠ Nikole Hribara

Da bih doznala kako to odlično volontiraju velikogorički osnovci uputila sam se u OŠ Nikole Hribara. Gdje su sve volontirali tijekom ove školske godine i što sve još planiraju otkrila  je vjeroučiteljica Marija Patrlj, učiteljica velikog dobrog srca koja je pokretač i voditelj volontiranja.

‘Ne mogu se točno sjetiti kako sam došla na ideju potaknuti svoje vjeroučenike na volontiranje, ali mislim da je to vezano uz moj poziv i posao koji radim. Jer biti vjeroučitelj ili profesor vjeronauka, a radila sam i kao profesor i kao vjeroučitelj paralelno, a ne pokazivati svojim djelima, ništa si. Tako da je moje zvanje zapravo bilo glavni pokretač. Pomislila sam, idemo raditi nešto na terenu, jer ja sam tip osobe koji je, netko bi rekao ADHD, meni nikad nije dosta  pokreta, tako da je u početku bila inicijativa ‘idemo činiti dobro’. To je sada već dugi niz godina, 30. kolovoza bilo je punih 25 godina da sam u prosvjeti, znači sigurno volontiramo, ako ne 25 onda sto posto, 23 godine.

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Radili smo do sada svašta, puno humanitarnih akcija, puno malih, sitnih, dobrih djela kojih se ni ne sjećam nego me djeca, bivši đaci, podsjete. Ali specifičnost nam je volontiranje u Pučkoj kuhinji koje traje preko dvadeset godina. Tu su velike humanitarne akcije u našoj školi Nikole Hribara, koja je četvrta po veličini u Republici Hrvatskoj, gdje smo podržani uvijek velikim brojem naših roditelja i učenika. Po tome smo stvarno specifični. Poznati smo i po uspjesima u svim kategorijama natjecanja, ali po toj dobroti velikog srca Hribarovci su stvarno jedna posebna priča.

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Učenici su pojasnili u kojim su volonterskim akcijama sudjelovali.

‘Ja sam sudjelovala u prikupljanju hrane za Pučku kuhinju i također u volontiranju tamo. Sudjelovala sam i u raznim humanitarnim akcijama u kojima smo prikupljali novac i hranu. Tada smo donosili po jedan prehrambeni proizvod. Svatko je donio neki proizvod koji je imao u kući ili smo kupili nešto sitno, jer stvarno ne treba puno novaca a sakupi se puno. Ono što smo odlučili donirati donijeli smo kod domara i razvrstali po kutijama kako bi se prikupljeno moglo prenijeti. Sve što smo prikupili vozili smo u Pučku kuhinju zajedno s našim domarima i vjeroučiteljicom.’

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Hribarovci, kako ih od milja zove njihova vjeroučiteljica Patrlj, volontirali su u Pučkoj kuhinji redovnica Misionarki ljubavi. Pojasnila je kako je došlo do te suradnje:

‘Jako volim Majku Terezu. Ona je svetica našeg doba. Kao malo dijete gledala sam je onako živu, ispred sebe, a za mene su sveci do tada bili neki koji su davno otišli u raj. Ona mi je bila veliki izazov. I kad sam čula da postoji Pučka kuhinja Misionarki ljubavi kontaktirala sam ih. Bila je tamo jedna sestra Hrvatica koja nas je pozvala da dođemo. Ja sam taj poziv prenijela mojim šestašima. Djeca su bila oduševljena, odmah su rekla ‘idemo’ i to je bila prva skupina koja je išla volontirati. Nismo znali što nas zapravo čeka. Kad smo došli tamo i kad smo vidjeli da u Zagrebu ima toliko siromašnih, doživjeli smo naš prvi šok, jer to nismo očekivali. Slušala sam priče o tome da se tamo okuplja rub društva, ali kad sam to stvarno  doživjela, znala sam da ću se tu vratiti. I kad smo došli taj prvi put volontirati, osim što smo bili u kuhinji, sestra nas je provela po cijelom samostanu, tako da smo imali priliku vidjeti starce koji su nepokretni i koji leže u krevetu i mi smo njima i pjevali i tako jednostavno znate, unutar sebe, da ćete se tu vratiti. I tu je ljubav na djelu direktno. Ja uvijek kad idem tamo i kad tamo služim kažem to mi je kao da direktno služim Isusu. Iz godine u godinu generacije učenika rado se odazivaju na volontiranje u Pučkoj kuhinji.

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

I u koroni smo bili povezani s Pučkom kuhinjom. Tada je i nastala ova naša tradicionalna humanitarna akcija kojom mi za Dane kruha, osim što imamo naše četiri velike priredbe, prikupljamo hranu dva školska sata – prvi sat ujutro i prvi sat poslije podne za Pučku kuhinju. Mi smo velika škola i prikupimo tonu hrane za čas. Isti dan odvezemo prikupljenu hranu, iskrcamo je, vratimo se i srca su nam velika, a naši roditelji uvijek  pitaju kada će nova humanitarna akcija. Sada ih više ne moramo pozivati nego oni sami pitaju kad će biti akcija.’

Učenici OŠ Nikole Hribara otkrili su kako su reagirali kad ih je vjeroučiteljica Marija pozvala da se odazovu na humanitarnu akciju i volontiranje u Pučkoj kuhinji:

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

‘Rado smo se odazvali kad je profesorica Marija rekla da će biti humanitarna akcija i da ćemo  ići pomagati u Pučku kuhinju jer nitko od nas nikad nije ništa takvog iskusio. Tada smo prvi put imali priliku. Nažalost nismo mogli ići svi odjednom, ali išli smo tjedan za tjednom i svi smo iskusili što znači pomoći u Pučkoj kuhinji. Ja sam zadnji put bila u Pučkoj kuhinji prošle godine, a bilo nas je, mislim četrnaest. Tada nas je baš bilo puno i brzo smo završili s poslom. Bili smo disciplinirani, sestre su nas podijelile u grupe i svatko je radio određeni posao. Netko je dijelio hranu, drugi su prali i sušili suđe, netko je rezao povrće za sljedeći dan. Mama i tata su mi rekli da je to odlična ideja da napravim nešto dobro i podržali su me u tome.’

‘Nikada još nisam doživjela da mi roditelj kaže da ne daje suglasnost. I važno je naglasiti – ja ne vodim u Pučku kuhinju samo učenike koji idu na katolički vjeronauk, nego sve one koji žele ići, tako da je i jedan učenik muslimanske vjeroispovijesti redovito išao volontirati. Njegov tata redovito me zvao i pitao kada će biti prikupljanje hrane jer on želi svojim kombijem prevesti hranu do Pučke kuhinje. I djeca koja su iz ateističkih obitelji žele volontirati.  Svi su dobrodošli, idu s nama i ne pravimo razliku jer nema razlike. U dobru ne postoji razlika, postoje samo dobri ljudi i ljudi koji bi se trebali popraviti.

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Za volontiranje u Pučkoj kuhinji uvijek ima više zainteresiranih nego što ih mogu povesti. Mi dobijemo uputu, kad nazovem na početku školske godine, da ih bude do sedam, što znači – ne previše. Nekad nemam srca reći nekima ‘ne možeš ići’ pa bude i veća grupa. Nekad je i manja, ali u principu sestre mole neka nas ne bude previše jer dođu volontrati i drugi kolege vjeroučitelji. I ne samo vjeroučitelji nego i drugi učenici volontiraju pa se zna dogoditi da se spoje dvije – tri škole, onda je tamo cijeli jedan razred, nastane velika gužva, ali uvijek je veći interes od mogućnosti da ih vodimo.’

Vjeroučiteljica Marija pojasnila je na koji način djeci organizira prijevoz jer treba iz Velike Gorice, gdje se škola nalazi i gdje oni stanuju, doći do Zagreba, do Jukićeve ulice.

,Kad bih pokucala na vrata našeg ravnatelja, za kojeg uvijek kažem da je najbolji ravnatelj na svijetu, on bi istu sekundu rekao da nas domar odveze, ali to nije smisao volontiranja. Nema organiziranog prijevoza. Mi se dogovorimo, idemo pješice do autobusa, zatim nastavljamo javnim gradskim prijevozom. Najprije se vozimo poznatim goričkim busom 268, onda presjednemo na Glavnom Kolodvoru u tramvaj i na kraju još dio pješice do Jukićeve i isto tako natrag, bez obzira na vremenske prilike, snijeg, kišu ili lijepo vrijeme, jer volontiranje je žrtvovanje. Ne možemo si dopustiti da nas domar odveze od točke A do točke B i vrati kasnije do točke A, jer onda ništa nismo napravili. Moramo osjetiti hladnoću i led, i tek kad to osjetimo onda je to pravo volontiranje, onda je to mala žrtva i tu su onda velike nagrade i plodovi.’

O volontiranju u Pučkoj kuhinji Hribarovci imaju samo riječi hvale.

‘Meni je na volontiranju bilo super, družio sam se s prijateljima, lijepo smo posluživali sve ljude, susreli smo se s redovnicama Misionarkama ljubavi. One su nam rekle kako i što trebamo raditi i raspodjelile su nas u grupe. Malo mi je bilo teško zato što nismo mogli pričati, ali tako i tako nismo došli tamo pričati nego raditi. Mislim da nam je svima bio šok zato što do tada nismo vidjeli toliko, na neki način, nemoćnih ljudi na jednom mjestu. Zapravo, bojali smo se pričati s njima, nismo znali kako će reagirati. Zaželjeli smo im dobar tek, ali nismo baš previše komunicirali. Jedno naše volontiranje, od kad krenemo pa do kad se vratimo kući traje obićno četiri sata. Krećemo uvijek nakon jutarnjeg turnusa u školi, sakupimo se, ostavimo torbe kod profesorice u kabinetu i onda idemo na autobus. Busom se vozimo do Zagreba, onda idemo na tramvaj i još malo pješice. Sveukupno odlazak tamo i čišćenje, dok sve obavimo, poslikamo se i dok dođemo nazad, pa da, to je oko četiri sata.’

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Što se tiče dicipline vjeroučiteljica Marija je rekla da je ona vjerojatno pristrana ali da su učenici bili odlični.

‘Uvijek su jako vrijedni. Zanimljivo ih je gledati kako čiste i imaju na sebi pregače dok brišu stolove, dok  metu, peru podove i brišu suđe. I što je najvažnije, kad ih pitam smijem li ih fotografirati uvijek kažu da može i naravno da smijem objaviti. Bude tu i osmaša u pregačama koji čiste, ali uvijek kažu da možemo staviti na stranicu škole i drugdje, tako da je to zaista lijepo vidjeti. Kada proučavate dječje oči dok poslužuju u Pučkoj kuhinji vidite onu izvornu ljudsku toplinu i dobrotu. Uvijek kažem da je dijete dobro, da djeca ne mogu biti kriva ni za što i da ih samo treba dobro usmjeriti, a tu plemenitost i dobrotu upravo tamo možete vidjeti. To je stvarno jedno posebno iskustvo. Jednom kad smo došli volontirati bila je tamo i skupina talijana. Imala sam povrijeđeno rame i ruku i jedva sam se kretala, ali obećala sam djeci da ćemo ići jer smo u prvom polugodištu imali 40 godina škole i nismo imali vremena za volontiranje zbog puno drugih obaveza. Unatoč povredi htjela sam barem dodavati tanjure. I dok smo tako radili svakom sam djetetu onako usput rekla, ne znajući uopće da su ovo Talijani i da nas motre: ‘Molim vas osmijeh na lice, to je najvažnije, osmijeh na lice kad idete korisniku’. Jedna je Talijanka shvatila da ja zapravo govorimo o osmijehu i onda su nam poslije volontiranja došli, pohvalili učenike i pitali ih koliko imaju godina. Bili su oduševljeni i nisu mogli vjerovati da djeca osnovne škole dolaze volontirati. ‘

Vjeroučiteljica Marija već godinama ide volontirati s učenicima.

‘U Pučku kuhinju vraćam se i kada mi se ne ide, kada sam umorna, iscrpljena, uvijek me učenici uspiju nagovoriti da idemo volontirati. Ne izvlačimo se od nastave nego idemo nakon nastave, popodne, jer u Pučkoj kuhinji u Jukićevoj ulici u Zagrebu ručak se dijeli u 15:30. Prije ručka u 15:15 kreće molitva krunice Milosrdnog Isusa. Nakon molitve dijeli se hrana. Tako da mi obično krećemo volontirati nakon jutarnje smjene, nakon nastave koju smo odradili, i vratimo se do 18:00 sati. Ponekad, ako nema autobusa malo kasnimo s povratkom pa bude već i 19 sati  kad se vratimo natrag do škole. Sljedećeg dana se ne žale da nisu stigli naučiti nešto od gradiva jer su volontirali, već to spominju da se malo pohvale. Kolege podržavaju volontiranje učenika i ponosni su na njih, podržavaju volontiranje i uvijek kažu da treba i više takvih akcija.’

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Hribarovci su otkrili kakav je osjećaj kad volontiraju u Pučkoj kuhinji:

‘Osjećaj kad volontiramo u Pučkoj kuhinji je definitivno drugačiji nego kad pomažemo, na primjer, mami. Jako se lijepo osjećam dok to radim, a još je ljepše poslije. Kad mi mama kaže da nešto treba napraviti, koji puta mi treba ponoviti, ponekad prevrnem očima, ali svejedno napravim, a u Pučkoj kuhinji napravim sve bez problema i bez okretanja očima. Mislim da dobrota nije ništa bez djela. Možemo znati šta je dobrota u teoriji, ali u praksi možemo to samo djelima pokazati. Zahvaljujući našoj profesorici mislim da je većina nas naučila što zapravo znači dobrota.’

Vjeroučiteljica Patrlj otkrila je kako izgleda kada se nakon volontiranja vraćaju kući:

‘Kada idemo s volontiranja obično su vrlo živahni, sve im je smiješno, privlače pozornost i zadirkuju jedni druge. U svakom slučaju oni su lijepa i radosna ekipa i bilo bi odlično da smo svi takvi, da je oko nas više smijeha a manje turobnih lica. Mislim da oni unose vedrinu u javni gradski prijevoz.

Osim volontiranja u Pučkoj kuhinji provodimo u školi i Caritasovu akciju ‘Za 1000 radosti’. Na Svjetski dan beskućnika prikupili smo i darivali više od tonu hrane i higijenskih potrepština za Pučku kuhinju na zagrebačkom Svetom Duhu. Sve prikupljeno predali smo djelatnicima Pučke kuhinje.

Proveli smo veliku humanitarnu akciju za dječji onkološki odjel Klaićeve bolnice. Razmišljali smo na koji način pomoći, i onda smo u sklopu naše proslave Dana škole, 40 godina Hribara, pokrenuli veliku humanitarnu akciju za dječji onkološki odjel, potaknutu jednim našim učenikom koji je u Klaićevoj bio pacijent. Prikupljali smo novčana sredstva. Odlučili smo u svim razredima napraviti razredne kasice i svako je donirao koliko je mogao. Dogovor je bio da ćemo novac uplatiti na račun Bolnice za lijekove, a otvarali smo te kasice, odnosno javno smo objavili rezultate poslije Dana škole. Našu su akciju podržali i Nogometni klub Gorica, zatim Dario Špikić, nogometaš Dinama koji je naš đak, naše Velikogoričanke ‘Jane’, Legasice i puno onih koji su društveno aktivni i poznati Velikogoričani. To nas je jako razveselilo. Ukupno smo prikupili u školi 3000 eura, onda je grad Velika Gorica donirao još 1000 eura, pa je ukupna donacija bila 4000 eura.

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Djeca vam dobro ne prepoznaju kroz novac. Oni će dati novac, ali njima morate dati konkretnu priču. Zato smo odlučili da ćemo napraviti slatke pakete za male bolesnike. Iz bolnice su nam javili koliko je malih bolesnika na odjelu. Moje osmašice i naši domari išli su kupiti slatkiše i balone i to smo osobno s našim prvašićima, u pratnji učiteljice Jadranke Jelisavac, odnijeli u Klaićevu bolnicu i predali osoblju ispred bolnice. Tako su te slatke pakete djeca dobila uoči Božića. Mali pacijenti su se osladili, a naši učenici su konkretno vidjeli da su razveselili mališane.

Imamo u planu posjet staračkom domu kako bismo pokazali što znači biti Samarijanac. Ne trebam vam reći da je potrebno činiti dobro svaki dan u malim sitnim djelima. To je ono što ne planiramo, što se mora, nešto što je potrebno. Mi ćemo napraviti sve, dati od sebe nešto, samo da se problem riješi.

Hribarovci humanitarci / Foto: Marija Patrlj

Za mene je dobrota univerzalni jezik ljubavi kojemu ne treba Google prevoditelj jer ga svi razumiju. Dobrota ne treba ni pohvalu ni zahvalu jer, sama po sebi, čini dobro onome tko čini dobro. Tako da je za mene dobrota jednako ljubav, jednako Bog, jednako put u raj i jednako bolji svijet.’

Na kraju ovog teksta evo poticajnih riječi anonimnog autora, koje sam pronašla na web stranici OŠ Ante Starčevića u Zagrebu. Napisane su prema Pavlovom Hvalospjevu ljubavi:

“Kad bih poučavao vještinom najboljih učitelja, a ljubavi ne bih imao,
bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač.
I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode,
i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim,
a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju,
ne bi bilo dovoljno.
I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju da bih postao napet i nervozan,
A ne bih imao ljubavi i razumijevanja za osobne probleme svojih učenika,
To još ne bi bilo dovoljno.
Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv;
Ne ogovara; ne obeshrabruje se lako;
Nije nepristojan,
Nego je uvijek svojim učenicima živi primjer dobrog načina života o kojem govori.
Ljubav nikad ne prestaje.
Programi? – Zastarjet će; Metode? – Postat će staromodne; Tehnike? – Bit će napuštene;
Jer, ograničeno je naše znanje, I samo malo ga možemo predati svojim učenicima;
Ali ako imamo ljubavi, Tada će svi naši napori postati stvaralački,
I naš utjecaj ostat će zauvijek prisutan u životima učenika.
A sada ostaju vještine, metode i ljubav, to troje, ali najveća je među njima ljubav.”

Autor: Snježana Kirinić Grubić, novinarka Hrvatskog katoličkog radija – Hrvatska katolička mreža (snjezana.kirinic.grubic@hkm.hr)

Agresivnost i egoizam djece i mladih – jesmo li svjesni opasnosti i može li dobrota pomoći? 3/6 | HKM

Agresivnost i egoizam djece i mladih – jesmo li svjesni opasnosti i može li dobrota pomoći? 4/6 | HKM