No, ponekad to činimo kao da bi nam oni bili bliži od samoga Boga, samim time što su ljudi kao i mi. Međutim, kod zagovorne molitve nikada ne smijemo zaboraviti neke stvari, piše Katolički tjednik.

Sv. Kajetan, prezbiter (1480. – 1547.), osnivač Družbe Regularnih klerika, piše svojoj duhovnoj učenici, nekoj Elizabeti Porto, kojemu se ona preporučila u molitve: „Ja sam grješnik i smatram se malenim, ali se utječem odličnim Božjim slugama da bi za te molili blagoslovljena Krista i njegovu Majku. Ipak ne zaboravi da te svi svetci ne mogu učiniti Kristu dragom koliko ti sama. To je tvoj zadatak. Ako želiš da te Krist ljubi i da ti pritječe u pomoć, ljubi i ti njega i tako usmjeri svoju volju da mu se uvijek sviđaš. Ne dolazi u sumnju da on neće biti uvijek uza te u svim tvojim potrebama, pa makar te ostavili svi svetci i stvorenja“ (Časoslov, svez. IV, str. 976-977). Ovdje je dano izvrsno tumačenje zagovorne molitve. Naime, mi se u molitvi nerijetko utječemo Gospi i različitim svetcima da nas zagovaraju kod Boga. No, ponekad to činimo kao da bi nam oni bili bliži od samoga Boga, samim time što su ljudi kao i mi. Međutim, kod zagovorne molitve nikada ne smijemo zaboraviti barem tri stvari.

Ako želiš da te Krist ljubi i da ti pritječe u pomoć, ljubi i ti njega i tako usmjeri svoju volju da mu se uvijek sviđaš.

Prvo. Ni Gospa, niti bilo koji svetac ne mogu imati „mekanije srce“ od dobroga i milosrdnoga Boga, od Isusa koji je za nas život dao. To je temeljno. Misliti nešto drugo bilo bi krivovjerno. Zato smijemo s pouzdanjem moliti Isusovu molitvu i nježno se obraćati nebeskome Ocu: „Abba“, što znači „Oče“, zapravo još prisnije: „Tata“, ili, kako bi rekli naši Šokci, „Dada“! Istina, ponekad nam je psihološki lakše stupiti pred nekoga tko nije toliko uzvišen kao Bog. No, Božje se uzvišenosti ne trebamo bojati ako mu pristupamo iskrena srca, kao što dijete ide slobodno tati, bez obzira kako on „silan“ i moćan bio. Jer Božja najveća moć je Njegova ljubav.

Drugo. Zagovor svetaca svakako ima svoju vrijednost i njihova je molitva vrjednija nego molitve nas grješnih ljudi. Međutim, i mi možemo moliti za druge jer je to vrlo plemenito, pa ma kako grješni mi bili. Jer moliti za druge znači otvoriti se drugima, ne biti sebičan, nego velikodušan. Zato je i Sv. Kajetan u molitvi preporučivao svetcima nakanu svoje duhovne štićenice. Zato i mi smijemo i trebamo često, zapravo bez prestanka, moliti za druge. Za sveta pastira kaže se u Časoslovu da „se mnogo moli za narod“. Moliti za druge, jer su nam činili dobročinstva, znak je zahvalnosti, moliti za one koji nam to nisu činili, znak je plemenitosti. Jedno i drugo Bogu je drago.

Zagovor svetaca svakako ima svoju vrijednost i njihova je molitva vrjednija nego molitve nas grješnih ljudi.

Treće. U našem pristupu Bogu ne treba posrednik (osim Isusa Bogočovjeka). Zato je naša zadaća svidjeti se Isusu, i tu nas nijedan svetac ne može zamijeniti. Kako to izvrsno reče Sv. Kajetan: „Ne zaboravi da te svi svetci ne mogu učiniti Kristu dragom koliko ti sama.“ To je naša domaća zadaća. A svidjeti se Isusu ne znači biti savršen, bez ikakve pogreške, grijeha i mane, da bi nas Isus volio, nego samo imati otvoreno srce Isusovom, Božjem milosrđu. U sebičnom suvremenom svijetu u kome živimo, koji zna biti i bezdušan, nije slučajno da se jako širi pobožnost Isusu milosrdnom, Božjem milosrđu, pa i po privatnim objavama, primjerice Svete Faustine Kowalske, ali i po poticajima crkvenog učiteljstva, osobito svetoga pape Ivana Pavla II. Nije to nikakav novi crkveni nauk, nego samo novi naglasak. A moliti za druge, posebno za obraćenje na Božji put, znak je posebna osjećaja milosrđa prema bližnjemu. Tu ni Božje milosrđe prema nama neće izostati.