Povodom IV. Svjetskog dana djedova i baka i starijih osoba donosimo razgovor s ravnateljicom Doma za starije osobe Rosenberg Bistra Valentinom Marić.
Predivno je upoznati ljude koji s ljubavlju i osmijehom odlaze na posao, a jedna od njih je zasigurno Valentina Marić, djevojka velikog srca za sve ljude, ali posebno za starije. Povodom Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba smatram da nisam mogla pronaći bolju sugovornicu od nje.
Ponosna Ramkinja po struci je socijalna radnica i trenutno je ravnateljica u Domu za starije osobe Rosenberg Bistra gdje svakodnevno provodi svoje vrijeme u radu sa starijim ljudima.
Životni poziv
Otkrila nam je da ju ljudi često znaju pitati zašto toliko voli raditi sa starijima jer oni to ne bi mogli, a ona im s osmijehom odgovori: „ To jednostavno volim. Prije svega živim svoj poziv za koji je potrebno puno empatije, strpljenja i razumijevanja. To je jedna posebna ljubav“.
Prije svega živim svoj poziv za koji je potrebno puno empatije, strpljenja i razumijevanja. To je jedna posebna ljubav.
Valentina je kazala da je taj poziv u njezinom srcu prisutan od djetinjstva, ali potpuno ga je prepoznala i zaživjela kada je krenula raditi sa starijim osobama. „Moji roditelji i rodbina često znaju prepričavati kako sam i kao mala djevojčica od svega tri godine dok je moja baka tada mjesecima bolovala, svakodnevno sjedila uz njen krevet i držala je za ruku sve do njene smrti. Baku sam jako voljela i bila vezana uz nju. Mislim da se već tu rađala klica poziva koji sam prepoznala tek godinama kasnije“, posvjedočila je Marić.
Mislim da se već tu rađala klica poziva koji sam prepoznala tek godinama kasnije.
Posebno ju je inspirirao bakin život, ali i način na koji je umrla. „Moja baka je umrla s krunicom u ruci i u tome bih rekla da mi je ostavila veliko bogatstvo – vjeru i nadu u uskrsnuće i Vječni život. I kad je više nije bilo ostala je uvijek nekako sveprisutna. I dan danas osjetim da je ona moja velika zagovornica na Nebu za ono što jesam i što radim ,i mislim da je baš njena uloga u mom životu bila i ostala velika!“, prisjetila se.
Govoreći o svom pozivu rekla je: „Moj poziv za rad sa starijima je ono što je Bog utkao u mene jer je to jednostavno dio mene što svakodnevno svjedočim u svome životu. To drugima ne mogu objasnit riječima. Moje srce je ispunjeno kad dolazim k njima, kada ih obilazim, kad sam s njima i kada mogu odgovoriti na njihove probleme, teškoće i sve ono s čime se susreću. Ponekad su to i obične sitnice, ali za njih su to velike stvari. Njima puno znači vedro i nasmijano lice, način ophođenja, da ih netko jednostavno čuje i da imaju tu sigurnost da će se netko pobrinuti i da će biti riješeno ono sto njima stvara problem“.
Moje srce je ispunjeno kad dolazim k njima, kada ih obilazim, kad sam s njima i kada mogu odgovoriti na njihove probleme…
Da je radost privlačna svima svjedoče i stariji koji Valentinu susreću svakodnevno. Valentina je naglasila kako joj često znaju reći da im donese radost čim ju susretnu: „Bog mi je uistinu dao dar radost ,koji nesebično dijelim sa drugima i hvala Mu na tome! Sa svakim od njih postupam na način da je svatko bitan kao osoba, da je bitno ono što ima za reći, da ih strpljivo saslušam i učinim koliko mogu, da nipošto nije bezvrijedno ono sto imaju za reći. Recimo otkad sam u ovom poslu, vikendom me nema i onda kada dođem ponedjeljkom, korisnici mi znaju reći: ‘Gdje si ti tako dugo? Dugo te nije bilo‘. Njima je recimo to jako dugo, a to su zapravo samo dva dana“, istaknula je za Hrvatsku katoličku mrežu.
Sa svakim od njih postupam na način da je svatko bitan kao osoba…
Iskustvo koje su stekli kroz život uvjerilo ih je da su blagoslov ljudi u koje imamo povjerenja i to svima nama ostavljaju kao lekciju.
Međusobno povjerenje
Valentina svjedoči da joj je najbitnije da su osobe s kojima radi sretne i zadovoljne jer i nju to odmah čini radosnijom. „Želja mi je da na starost i odlazak u dom ne gledaju kao kraj života nego kao mjesto gdje su bitni i gdje imaju još puno toga za dati i primiti, a definitivno imaju puno toga za dati i nama koji o njima brinemo. Želi da znaju da nisu beskorisni kako se oni ponekad osjećaju“, dodala je i pri tom naglasila da je važno isticati ljudskost koju danas sve manje primjećujemo u svijetu.
Želi da znaju da nisu beskorisni kako se oni ponekad osjećaju…
Otkrila je i nekoliko zanimljivih stvari koje su korisnicima jako bitne: „Bitno im je da su sređeni, da imaju lijepu frizuru i da ih netko pohvali, a posebno da se poštuje njihovo dostojanstvo odnosno da ih se tretira kao osobe, a ne samo kao neke korisnike doma. Vole zapjevati, zaplesati, vole kad su raznorazna događanja, zabave, rođendani…Sve to im uljepšava dane u Domu. Vole šetati po dvorištu doma, piti kavu, družiti se, slušati glazbu, prisustvovati na misi kada se slavi u Domu te sudjelovati u radionicama i igrama. Ima puno toga što vole i to je jako bitno osluškivati i omogućiti im“.
Zanimljivo je da je puno manji popis onoga što ne vole, odnosno, ne vole samo kada netko ne održi obećanje. „Jako je bitna riječ koju im date i bitno da ju održite“, dodala je.
Naša sugovornica istaknula je da je rad sa starijima svakodnevna avantura gdje ima prostora ponekad i za pokoju suzu, ali puno više prevladava osmijeh. „Naši korisnici nas znaju jako dobro nasmijati i to su ti neki biseri koje pamtimo i uvijek se rado prisjetimo i nasmijemo. Uvijek bude smiješnih situacija primjerice na proljeće smo posadili cvijeće u dvorištu ispred doma i svi smo bili oduševljeni kako to lijepo izgleda. Nekoliko dana iza toga dolazi mi korisnik i nosi cvijeće u ruci koje mi želi pokloniti. To je bilo toliko simpatično od njega. Krenula sam mu se zahvaljivati, a svi djelatnici su prasnuli u smijeh promatrajući moju reakciju u trenutku kada sam shvatila da je ubrao tek posađeno cvijeće. Imao je namjeru iznenaditi me i moram priznati da me je jako dobro iznenadio“, prisjetila se kroz smijeh.
Krenula sam mu se zahvaljivati, a svi djelatnici su prasnuli u smijeh promatrajući moju reakciju u trenutku kada sam shvatila da je ubrao tek posađeno cvijeće.
„Svaki dan proveden u domu donosi neke nove situacije i izazove i nipošto nije dosadno i nije monotono kako često ljudi smatraju. Nijedan provedeni dan u Domu ne bih mijenjala niti za jedan drugi posao jer ja svoj posao uistinu živim i volim. To je ono što i drugi primjećuju i vide bez da ja išta kažem. Znaju mi reći da im se čini da tako jednostavno i lako odlazim na posao“, rekla je.
Govoreći o otkrivanju životnog poziva rekla je: „Smatram da bi svatko u životu trebao otkriti što je uistinu njegov životni poziv i na što ga Bog poziva, a ne ono što ljudi smatraju da bi netko trebao raditi. Jer kad radiš posao koji voliš i znaš da si na takvo nešto pozvan onda nemaš osjećaj da radiš nešto reda radi niti jedan dan u životu, ispunjen si, sretan i zadovoljan jer si našao svoju svrhu i svoj cilj prema kojem ideš i koji ostvaruješ u suradnji s Bogom“.
Dostojanstven život starijih osoba
Otkrila nam je što ju svakodnevno motivira: „Motivaciju i inspiraciju crpim u svakodnevnom odlasku na svetu misu kako bih mogla za njih činiti i čuti ono na što me Bog poziva i što od mene traži za svakoga od njih i za sve druge s kojima radim i koje susrećem. I da budem to svjetlo među njima koje im donosi Krista kojeg mnogi od njih možda i ne poznaju te da uz sve to budem njihova produžena ruka za ono što ne mogu sami. Isto tako da budem njihov glas kad ih drugi ne žele čuti, a trebali bi i da budem njihova vrata za prolazak na drugi svijet, u vječni život. Motivacija mi je da izvršim svoje poslanje i borbu za starije za njihov dostojanstven život na zemlji i kada dođe vrijeme da dostojanstveno odu s ovoga svijeta. Ne dozvoliti da ih se gleda kao na smetnju već kao na one koji posvećuju naše društvo i naše živote“.
Motivacija mi je da izvršim svoje poslanje i borbu za starije za njihov dostojanstven život na zemlji i kada dođe vrijeme da dostojanstveno odu s ovoga svijeta.
„Jednog dana svi ćemo odgovarati za svaku osobu kojoj nismo pomogli, a mogli smo. Kojoj smo uskratili čašu vode kada je bila žedna. Isus u Svetom Pismu kaže: ‘ogladnjeh i ne dadoste mi jesti, bijah žedan i ne dadoste mi piti…‘ Isto tako ćemo biti blagoslovljeni za ono što smo pružili i kada nas drugi nisu gledali, a Gospodin nas uvijek gleda. U svakoj bolesničkoj sobi prisutan je sam Krist i pomno motri na naše korake i gleda hoćemo li ga prepoznati u našim starijima. Zato je samo jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni: jesmo li u školi ili na radnom mjestu, kod kuhinjskog lonca ili u staji, služimo li bolesnicima ili sami ležimo bolesni”, rekla je dodajući kako često inspiraciju nalazi u mislima sv. Male Terezije, a napose u ovoj misli: “Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju”.
Svima nam je tako malo potrebno, malo više ljubavi, malo više strpljenja, malo više empatije.
“Svima nam je tako malo potrebno, malo više ljubavi, malo više strpljenja, malo više empatije. Kada bi tako svi živjeli na svijetu bi nam bilo puno ljepše i ne bi nam teret društva stvarali oni koji nisu teret nego blagoslov! Samo treba promijeniti kut gledanja i okrenuti se ka dobru. U vremenu kad je sve poskupjelo najskuplje je ostalo biti prije svega čovjek!”, poručila je.
Kratko smo razgovarali s jednom korisnicom doma koja je poželjela ostati anonimna. Na pitanje što ju ponajviše veseli u domu odgovorila je: “Zajedništvo, radost, komunikacija s dobrim ljudima, ljudima koje susrećem ovdje te šetnje po dvorištu. Veseli me i glazba koja se pušta”.
Posebno je istaknula kako snagu crpi u ljudima oko sebe i bitno je ne odustati. “Živim život i sve ono što mi se pruža i nastojim i da imam frizuru i da se lijepo obučem. To mi je ostalo iz mladosti”, dodala je.
Živim život i sve ono što mi se pruža i nastojim i da imam frizuru i da se lijepo obučem. To mi je ostalo iz mladosti,
“Dragi mladi, ne dopustite da vas drugi iskorištavaju već živite svoj život koji vam odgovara. Ono što vas zadovoljava u tom rastite i ispunite svoje želje. Slušajte starije, uzmite od njih ono dobro i prilagodite sebi”, poručila je.