Po Božjoj prirodi mi smo društvena bića, ali to u konačnici znači izgradnju zajednica koje su fizički, duhovno, emocionalno i mentalno prisutne jedna drugoj.
Naša kultura proživljava veliku krizu jer smo odabrali živjeti kao nešto drugo, a ne kao učenici Isusa Krista, piše Constance T. Hull s katoličkog portala Catholic Exchange.
Jedan od načina – i ja sam se borila s tim – je taj što smo previše svojih života prepustili virtualnom svijetu koji nas tako često odvodi od Boga i od same stvarnosti. Prepustili smo svoju djecu tehnologiji ne razmišljajući o posljedicama. Bilo da se radi o depresiji i samoubojstvu ili sve neprijateljskijim i nasilnijim neredima, šteta koju je uzrokovalo djetinjstvo zasnovano na telefonu i tehnologiji sada dolazi u prvi plan.
Sadašnja generacija mladih ljudi, pa sve do moje generacije rođene ranih 1980-ih, proživjela je najdramatičniji tehnološki pomak u ljudskoj povijesti. To je bilo povezano s potpunim napuštanjem prethodnih kulturnih, duhovnih i etičkih običaja. Već više od desetljeća opetovano nam je rečeno da je ljudska veza namijenjena pronalaženju na internetu. U virtualnom svijetu smo “povezaniji”.
Početkom otprilike 2010. roditelji su svojoj djeci i tinejdžerima počeli davati pametne telefone s pristupom društvenim medijima po vrlo visokim cijenama. Jonathan Haidt objašnjava kako su stope depresije, anksioznosti i samoubojstava tada počele rasti alarmantnom brzinom u svojoj knjizi The Anxious Generation (hrv. prij. Tjeskobna generacija):
“Ubrzo nakon što su tinejdžeri dobili iPhone, počeli su padati u depresiju. Najteži korisnici bili su i najdepresivniji, dok su oni koji su provodili više vremena u aktivnostima licem u lice, kao što su sportski timovi i vjerske zajednice, bili najzdraviji.”
Knjiga pruža duboki zaron u bezbrojna istraživanja koja otkrivaju uznemirujući utjecaj koji je korištenje pametnih telefona i društvenih medija imalo na mlade ljude.
Kao kršćani, znamo da smo i tijelo i duša, što znači da naši odnosi zahtijevaju neki oblik prisutnosti da bi se produbili.
Primijetite da su aktivnosti “licem u lice” dovele do zdravije djece. Moja kćer jedno je od dvoje djece u srednjoj školi koja nemaju pametni telefon. U katoličkoj školi koju je pohađala diljem države, bila je jedina učenica srednje škole koja nije imala telefon.
Stvarnost je da ne možemo u potpunosti voljeti kroz ekran. Ne umiremo sami sebi lajkanjem fotografije ili dijeljenjem kratkog komentara na objavu. Da bismo istinski voljeli, moramo znati kako biti fizički, mentalno, emocionalno i duhovno prisutni drugoj osobi.
Većina djece, bez obzira na kršćansku denominaciju, imala je gotovo slobodnu vladavinu tim telefonima, osim nekoliko roditelja koji nisu dopuštali društvene mreže do srednje škole. U tim istim školama naišla je na djecu koja su bila anksiozna, depresivna, pa čak i suicidalna, ili koja su govorila stvari poput “Umro bih bez svog iPada, pametnog telefona itd.”
Život u virtualnoj stvarnosti društvenih medija, 24/7 ciklusa vijesti, pretjerivanja, pornografije i drugih oblika internetske zabave ima dubok utjecaj na sve nas.
Za početak, mnogu djecu od djetinjstva su učili da se odnosi odvijaju na ekranu i da je njihovo samopouzdanje vezano za gumb “Like”. To ih odvaja od njihove ljudske prirode odvajanjem uma i tijela. Također podređuje njihovu Bogom danu vrijednost mišljenju stranaca o njima.
Društveni mediji i tehnologije pametnih telefona zapravo su sustavi koji se temelje na načelima dualizma. Naša tijela više nisu važna. Naša fizička prisutnost više nije važna, što znači da naša osjetila nisu bitna. Sve je to iznimno opasno i destruktivno jer nam naša osjetila pomažu dešifrirati stvarnost, zbog čega će AI uzrokovati toliko problema u budućnosti.
Kao kršćani, znamo da smo i tijelo i duša, što znači da naši odnosi zahtijevaju neki oblik prisutnosti da bi se produbili. To je posebno istinito u načinu na koji učimo voljeti. Djeci i tinejdžerima koji su učeni da se njihovi odnosi prvenstveno mogu živjeti na pametnom telefonu otvara se put u život bez ljubavi. Stvarnost je da ne možemo u potpunosti voljeti kroz ekran. Ne umiremo sami sebi lajkanjem fotografije ili dijeljenjem kratkog komentara na objavu. Da bismo istinski voljeli, moramo znati kako biti fizički, mentalno, emocionalno i duhovno prisutni drugoj osobi.
Koliko je videa sada objavljeno nasilnih činova koji se događaju dok ljudi snimaju, a nitko ne pomaže? To vodi u vrlo mračnu budućnost. U svijetu u kojem ljudi ne znaju voljeti vlada sebičnost.
Ljubav zahtijeva žrtvu i želju za dobrom drugoga. Budući da ta djeca, tinejdžeri i mladi odrasli prvenstveno žive u virtualnom svijetu koji su sami stvorili, ne moraju se žrtvovati u odnosima i mogu otkazati ljude po želji. To duboko šteti njihovoj sposobnosti da stvaraju dublje i ispunjenije odnose. Onemogućuje izgradnju zdravih zajednica s neslaganjem jer polazište u svemu su oni sami. Zapravo, njihova sposobnost da vole i budu voljeni je zakržljala.
Još više zabrinjava rastuća ravnodušnost, neprijateljstvo, pa čak i nasilni stavovi koji proizlaze iz tih virtualnih svjetova u kojima žive. Koliko je videa sada objavljeno nasilnih činova koji se događaju dok ljudi snimaju, a nitko ne pomaže? To vodi u vrlo mračnu budućnost. U svijetu u kojem ljudi ne znaju voljeti vlada sebičnost.
Sada je dobro poznato da su bezbrojna djeca, tinejdžeri i odrasli užasno usamljeni. Ne doživljavaju ljubav izravno ili uopće. Zapravo, naučeni su krivotvorini, što ih ostavlja usamljenima i izoliranima. Samo nebrojeni sati listanja odvraćaju njihove misli od te usamljenosti.
Moramo prestati skakati na svaki novi “vlak” kada se pojavi nova tehnologija. Ako postoji jedna vrlina koju kao Crkva nismo dovoljno iskazali pred novim tehnologijama, onda je to razboritost.
Ovaj virtualni život također stvara nasilne podjele u nacijama diljem zapadnog svijeta koje velikim dijelom vode mladi ljudi. Zahvaljujući očitoj upotrebi propagande (na svim stranama političkog spektra) u društvenim i informativnim medijima, posebno su mladi ljudi skloniji nasilju i ranjiviji na laži koje im se serviraju.
Katolici bi trebali ozbiljno razmisliti o tome kako pametni telefoni i društveni mediji utječu na naše obitelji, župe, okolne zajednice i nacije. Moramo prestati skakati na svaki novi “vlak” kada se pojavi nova tehnologija. Ako postoji jedna vrlina koju kao Crkva nismo dovoljno iskazali pred novim tehnologijama, onda je to razboritost. Trebalo mi je 12 godina da shvatim što ovisnost o društvenim medijima i pametnim telefonima čini meni i mojoj obitelji.
Po Božjoj prirodi mi smo društvena bića, ali to u konačnici znači izgradnju zajednica koje su fizički, duhovno, emocionalno i mentalno prisutne jedna drugoj.
U našim zajednicama postoji bezbroj ranjene djece, tinejdžera i odraslih koji su duboko usamljeni, depresivni, tjeskobni, pa čak i suicidalni. Mnogo je onih koji su zarobljeni u ciklusima straha koji se produžavaju politizacijom svega do te mjere da ne mogu vidjeti stvarnost – to je na obje strane – i žestoko napadaju. Sjede u našim klupama, a mnogi sjede sami u svojim domovima žudeći za istinskom ljudskom vezom.
Trebali bismo se zapitati je li virtualna stvarnost ono u čemu Gospodin želi da živimo ili je dio načina na koji živimo Evanđelje u ovo doba pomaganje ljudima da se oslobode, učeći ih kako živjeti u stvarnoj stvarnosti sa svim njezinim neredom, razdoblja dosade i patnje.
Po Božjoj prirodi mi smo društvena bića, ali to u konačnici znači izgradnju zajednica koje su fizički, duhovno, emocionalno i mentalno prisutne jedna drugoj. Jedino tako možemo voljeti u potpunosti. Moramo povratiti poziv križa. Ljubav je požrtvovna. Nije po našim uvjetima. Pretjerano oslanjanje na društvene mreže i pametne telefone krivotvorine su prave ljubavi i povezanosti. Kao Crkva, trebali bismo pronaći načine za izgradnju autentičnih zajednica na Kristovoj ljubavi, umjesto virtualnih krivotvorina koje nas čine usamljenijima, podjeljenijima i, nažalost, nasilnima.