Dana 6. srpnja 1439. svečano je objavljeno ujedinjenje Katoličke i Pravoslavne Crkve. Ipak, na kraju je cijeli pokret doživio neuspjeh...
Bio je to vrhunac višegodišnjih nastojanja da se kršćanski svijet ujedini u borbi protiv zajedničkog neprijatelja s istoka, Osmanskog Carstva, koje je već bilo na pragu osvajanja Carigrada. Za uniju Crkava bio je zainteresiran i bizantski car Ivan VIII. Paleolog. Došao je osobno u Italiju, u pratnji 700 ljudi, uključujući carigradskog patrijarha Josipa II., 23 pravoslavna mitropolita i velik broj teologa. Prisustvovali su crkvenom koncilu kojem je predsjedao papa Eugen IV., također zagovornik unije Crkava, piše portal povijest.hr.
Katolici i pravoslavni tijekom koncila usuglašavali su svoje stavove u vjerskim pitanjima, naročito oko papinskog prava prvenstva i doktrine o Čistilištu. Ipak, najviše prijepora bilo je oko glasovite formule Filioque, koja u Katoličkoj Crkvi označava da Duh Sveti dolazi od Oca i Sina (lat. Patre Filioque), dok pravoslavni tvrde da dolazi od Oca preko Sina (lat. Patre per Filium). Na kraju je ipak postignut dogovor i sporazum je potpisao carigradski patrijarh Josip II. (carigradski patrijarh ima status prvog među jednakima među pravoslavcima i nosi naslov ekumenskog patrijarha).
Sporazum su potpisali i svi pravoslavni metropoliti, osim jednog – Marka od Efeza. On je ustrajao u protivljenju papinstvu i neki ga smatraju odgovornim za neuspjeh čitave unije.
Na kraju je cijeli pokret doživio neuspjeh, a Carigrad je pao pod Osmanlije niti 14 godina kasnije, donosi nedjelja.ba.