Župna crkva đakovačke župe Dobroga Pastira poznata je po velebnom mozaiku Isusa – Dobroga Pastira, koji je visok 9 metara i poseban je po mnogočemu – svojoj površini, tehnici izrade, motivu, kao i Isusovom pogledu koji prati promatrača u svakom dijelu crkve.
Mozaik Dobroga Pastira, u crkvi istoimene župe Đakovo 2, jedan je od najvećih mozaika u istočnoj Hrvatskoj, pa možda čak i u cijeloj Hrvatskoj, rekao je u razgovoru za Hrvatski katolički radio župnik preč. Josip Ivešić. Izrađen je dok je župom upravljao vlč. Zvonko Mrak, a radio ga je akademski slikar Vladimir Meglić. “Izrada mozaika trajala je šest mjeseci, koliko je trebalo da umjetnih posloži male komadiće stakla u boji. Čini mi se da sam negdje pronašao da je mozaik izrađen u 66 boja, ima otprilike 1000 kilograma komadića stakla. Prije početka rada napravljene su skice koje imamo sačuvane u župnom uredu kao jedan povijesni trag”.
Župljani i ostali hodočasnici rado se zagledaju u mozaik od 1995. godine, kada je napravljen, do danas. Razlog tome župnik pronalazi u sljedećoj zanimljivosti: “Slikar je koristio žive i prave likove za pojedine svece i blaženike te druge zaslužne ljude u Katoličkoj Crkvi, koji se nalaze s jedne strane mozaika, a s druge strane mozaika su ljudi u narodnim nošnjama. Župa je uglavnom doseljenička. Uz nešto domaćeg stanovništva, to su ljudi koji su doselili s Kupresa, zatim iz Bosanske Posavine, nešto iz Hercegovine itd. Onda je umjetnik i prikazao te ljude u njihovim narodnim nošnjama. Neki od njih su još uvijek živi i kada dođu u crkvu vide sebe”.
Među zaslužnim ljudima u Katoličkoj Crkvi je, kako je rekao župnik, i sv. Polion. “Ne znam koliko je sv. Polion prisutan u drugim crkvama, kao zaštitnik lektora ili čitača. Tu su i sv. Anastazija, sv. Jeronim, sv. Ivan Pavao II. koji je tada bio živ, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Antun Padovanski, pokojni biskup Ćiril Kos, bl. kardinal Alojzije Stepinac, papa Siksto V., za kojeg se nagađa da je bio Hrvat. Moram spomenuti i to da je vlč. Nedjeljko Čutura pozirao za sv. Antuna Padovanskog. On je kao suradnik vlč. Zvonka bio vrlo često u crkvi i njega su htjeli staviti među likove, ali on se tome protivio. Onda je umjetnik, očito da se našali, odlučio prema njegovom liku napraviti lik sv. Antuna”.
Svatko tko pogleda mozaik složit će se u sljedećem – bilo da se gleda iz daljeg ili iz bližeg, isto tako kada se gleda iz bilo kojeg mjesta u crkvi, ima se dojam da Isusov pogled sve prati. “Imao sam prigodu susresti Meglića i on mi je pričao o svemu tome. Među ostalim mi je rekao da mu je bilo najzahtjevnije napraviti Isusovo lice, i to je započeo raditi u 5.00 sati ujutro i radio je do 22.00 ili 23.00 sata toga dana”.
Među onima koji su dolazili u crkvu pratiti izradu mozaika bio je i umirovljeni svećenik prof. Slavko Platz. “Znao mi je pričati kako je dolazio, te uz ostale zaiteresirane, sjedio i crkvi promatrao umjetnikov rad. I kako je djelo pomalo nastajalo oni su doista uživali u tome ali su vidjeli i težinu toga rada. Umjetnik je znao staviti nekoliko komadića stakla, pa bi silazio sa skele i kada bi vidio da to nije kako bi želio, sve si sastrugao i radio nanovo dok ne bude onako kako je potrebno”.
Preč. Ivešić je ispričao što je njemu osobno ostalo u pamćenju vezano uz mozaik. “Došla su djeca iz vrtića, i jedno dijete me je pitalo zašto je Isus tako izuzetno visok, velik, a ljudi su dolje. I sam sam bio zatečen pitanjem pa sam uzvratio protupitanjem što on misli zašto je to tako. Dijete je odgovorilo: “Zato da nas Isus bolje vidi i da nas sve bolje čuva”.
