Irenej Lionski, svetac i mučenik, bio je mirotvorac i prvi teolog Katoličke Crkve. Kao čovjek uzorna života, u Crkvi i s Crkvom, svjetionik je kršćanske ljubavi. Kao takav postao je mučenikom i Naučiteljem Crkve, što je prije dvije godine službeno potvrdio i papa Franjo.
Rođen je sredinom drugoga stoljeća naše ere u Smirni u Maloj Aziji gdje je bio učenik svetoga Polikarpa, biskupa Smirne, koji je bio učenik sv. Ivana apostola. Irenej je bio Grk. U mladosti je stekao bogatu i svestranu naobrazbu. Kao misionar otišao je iz svoga zavičaja u Galiju da tamo proširi i učvrsti vjeru. U tom dijelu Rimskoga Carstva već je bilo kršćana ali je on učinio da svi u tom gradu zavole kršćansku vjeru.
Irenej je bio prezbiter biskupa Potina, kojeg je nasljedio na biskupskoj stolici u Lionu, u današnjoj Francuskoj. Po pisanju sv. Jeronima i sv. Grgura Turonskog sv. Irenej je umro mučeničkom smrću 202. ili 203. godine, u vrijeme progona Septimija Severa. Sv. Grgur Turonski piše i da je prah s Irenejeva groba odmah liječio bolesne.
Irenej je bio mirotvorac i djelovao je u Crkvi mirotvorno, osobito u vrijeme velike rasprave o vremenu slavljenja Uskrsa. Odigrao je važnu ulogu u borbi protiv krivovjernih gnostika koji su nijekali Kristovo božanstvo. Suprostavio im se svojom naukom. Napisao je teološko djelo Protiv hereze, u pet knjige. U prvoj knjizi toga djela raskrinkava lažne nauke raznih onodobnih gnostika. On svim tim krivim naucima kao mjerilo postavlja tradicionalni nauk Crkve. U drugoj knjizi toga velikog djela Protiv hereza Irenej pobija gnostički nauk razlozika razuma. U trećoj isto čini, ali samo iz nauka apostola, koji se nalazi u Svetom pismu i apostolskoj predaji. U četvrtoj knjizi on pobija gnozu Gospodinovim govorima, riječima samoga Gospodina u Novom, pa čak i u Starom zavjetu. U petoj knjizi Irenej zaključuje svoju borbu protiv krivih nauka ostalim Gospodinovim govorima te apostolskim pismima, osobito poslanicama sv. Pavla.
Motiv koji je Ireneja vodio kod pisanja njegova velikoga djela Protiv hereza bila je ljubav, kako piše u uvodu svoje velebne knjige. Njemu nije bilo do toga da osudi one koji su u zabludama, već da ih pridobije za “Isusa Krista, koji je iz neizmjerne ljubavi postao ono što smo mi, da bi nas usavršio u onom što je On.”(J. Antolović: Duhovni velikani. Sveci Katoličke crkve, I. dio., str. 628.) Euzebije Cezarejski piše da je Irenej napisao na svom materinskom grčkom jeziku više djela, ali da su ostala sačuvana samo dva: Adversus haereses -Pritiv hereza (Razobličavanje i pobijanje krive gnoze) i Demonstratio praedicationis apostolicae (Za dokaz apostolskog navještaja). (J. Pavić-T. Z. Tenšek: Patrologija, str. 93.-97.)
Sv. Irenej se smatra utemeljiteljem kršćanske teologije – dogmatike, jer je napisao prvi prikaz cjelovitoga vjerovanja. Dragocjena je njegova nauka i o Euharistiji, te o Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva “Novom Evom”, tj. novom majkom svega otkupljenoga čovječanstva.
Veliko djelo svetog Ireneja ima svoju vrijednost i danas. Cijenili su ga i na nj se pozivali mnogi sveti Oci, Crkveni naučitelji i teolozi: primjerice veliki švicerski teolog Hans Urs von Balthasar, Henri de Lubec, Jean Danielou, Karl Rahner, kao i današnji teolozi. Kod nas osobito ističu se dvojica teologa koji su cijenili lik i djelo sv. Ireneja, koji su nas nedavno napustili, a to su koncilski teolog prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić i Tomislav Zdenko Tenšek, koji su predavali studentima otačke i dogmatske kolegije na KBF-u u Zagrebu, kojima smo i mi rado nazočili.
U Lionu se nalazi crkva posvećena sv. Ireneju koja čuva uspomenu na ovog velikana duha, velikog sveca i teologa, naučitelja Crkve. Sveti Oci, pa tako i sv. Irenej, zanimljive su i snažne ličnosti koje i našem vremenu mogu donijeti novu živost, ono od čega su sami živjeli i što im je bilo nepresušno nadahnuće u životu i djelu. Papa Franjo je sv. Ireneja, teologa i mučenika, 21. siječnja 2022., proglasio Doktorom Crkve tj. Naučiteljem Crkve. On nama danas može biti primjer kako promicati crkveno jedinstvo.
Kako bismo osjetili duh razmišljanja sv. Ireneja donosimo nekoliko njegovih misli: „Bog pak od ljudi traži služenje radi toga da ih obdari dobročinstvima, njih koji ustraju služeći Njemu, budući da je dobar i milosrdan. Ukoliko Bog nikoga ne treba, utoliko pak čovjek treba zajedništvo s Njime. Ovo je naime slava čovjekova: ustrajati i nadalje služiti Bogu. Radi toga je govorio Gospodin učenicima: ‘Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao!’ Ovim je naznačio da time što ga slijede ne slave oni Njega, već su oni proslavljeni time što slijede Sina Božjega. I opet: ‘Hoću da ondje gdje sam ja budu i oni da vide slavu moju!’“.