Sveti Paškal Bajlonski, franjevački brat, čiji blagdan danas slavimo, rođen je 1540. godine u Aragonskom kraju, u današnjoj Španjolskoj. Od malena je zavolio euharistiju i cijeli je život s velikom ljubavlju častio Presveti Oltarski Sakrament. Prvi posao koji su mu povjerili bilo je čuvanje stada, pa je puno vremena provodio u prirodi. To ga je potaknulo na duboku sabranost i molitvu, a zavolio je i pokoru.

S 18 godina pokucao je na vrata samostana Svete Marije Loretske, reformiranih franjevaca, koje su po obnovitelju sv. Petru Alkantaru zval alkantarinci. U to je vrijeme bilo puno redovničkih zvanja, pa su u samostane primani samo najbolji i prokušani kandidati. Paškalu je rečeno da se neko vrijeme strpi i ponovno dođe. Želio je biti što bliže samostanu u koji se nadao ući, pa se stoga zaposlio kod bogatoga gospodara kojemu je čuvao stada. Gospodar ga je toliko zavolio da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svega svoga imanja. No, Paškal je i dalje čekao ulazak u samostan te i dalje živio prema evanđeoskim savjetima.

Njegova svetost vrlo je brzo postala očita, pa su ga franjevci primili u samostan. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali je on iz poniznosti odbio. Želio je braći služiti u jednostavnim poslovima, što je i činio u samostanima u Jativi i Valenciji. Premda nije polazio visoke škole, mnogi su ga pitali za savjet. Jednom prilikom provincijal ga je s važnim pismima poslao generalu reda u Pariz. Bio je to vrlo opasan put u franjevačkom habitu, u vrijeme kad je po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota – koji su ga više puta napali. Jednom je jedva izbjegao smrti kada je govorio o euharistiji.

Nakon povratka u Španjolsku napisao je knjižicu u kojoj su bile sakupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast koju je Isus dao rimskome biskupu. Bile su to upravo one istine koje su u to vrijeme kalvini najviše napadali. Izmučen velikim pokorama Svetac je u svojoj 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je na blagdan Duhova, na koji se i rodio, 17. svibnja 1592. u Villarealu nedaleko Valencije.

Za vrijeme sprovodne svete mise tijelo svetog Paškala ležalo je u crkvi u otvorenom lijesu. Za vrijeme dok se podizala posvećena hostija pokojnikove su se otvorile oči da pozdravi Spasitelja pa se onda opet zatvoriše. To su mnogi primijetili te su i druge upozorili na čudo. To se ponovilo i prilikom podizanja Presvete Krvi Kristove.

Svetim ga je proglasio papa Aleksandar VIII., a papa Leon XIII. proglasio zaštitnikom Euharistije.

Poznata svečeva misao

“Iz sveg srca služite Gospodinu; siromahe ljubite. Imajte veliku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Nikad ne zaboravite Bogorodicu. Budite revni u opsluživanju svetog Pravila. I vi ćete doći u Nebo!”

Neka nam zagovor ovog velikog sveca bude na pomoći.