Tko se od starijih Hrvata ne sjeća razaranja i stradanja u Hrvatskom domovinskom ratu? Tko se ne sjeća stradanja u Vukovaru, Škabrnji i drugim hrvatskim gradovima i mjestima? U sjećanju su kao zaustavljena slika ostale kolone Vukovaraca, posebno djece i žena,  koji su sa suznim očima morali napustiti svoj grad i u njemu ostaviti sve što su materijalno posjedovali. Hrvatska se branila i obranila u obrambenom domovinskom ratu od moćnoga agresora. Branila se i obranila časno, a jedan od motiva za to je bila svijest hrvatskih branitelja da se u pravednom obrambenom ratu moraju ponašati moralno i u skladu sa svojom vjerom. Upravo to, pravedna i časna obrana bila je temeljna poruka Crkve u Hrvata u to vrijeme. 

Nezaboravni zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić kao crkveni moralni autoritet je hrabro na ruševinama srušenih crkava u Petrinji i Voćinu od hrvatskih branitelja tražio da se bore časno bez osvete i mržnje u odnosu na agresora. Kuharićeve riječi iznesene pred hrvatskim braniteljima na temeljima srušene crkve u Petrinji na Veliku Gospu 1991., , govore o tome da se napadnuti narodi i države imaju pravo braniti, ali ta obrana mora biti časna: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je… Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre“. Ova poruka kardinala Kuharića jasno odražava učenje Katoličke Crkve o miru i ratu. Crkva na Drugom vatikanskom koncilu jasno kaže: „Svaki ratni čin koji ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom bez razlike jest zločin protiv Boga i protiv svakog čovjeka, što treba odlučno i bez oklijevanja osuditi“ (GS, br. 80). 

Posljednjih godina svijet se našao u vrtlogu opasnih ratova koji su ozbiljna prijetnja miru ne samo u nekim dalekim dijelovima svijeta nego i u našoj Europi. Upravo zbog toga mi kršćani, katolici ne bismo smjeli „nezainteresirano“ promatrati što se događa braći i sestrama u Ukrajini ili također braći i sestrama u pojasu Gaze. Moćni agresori s ruske strane kao i oni sa strane države Izrael nemilosrdno razaraju i ubijaju nemoćne žene, djecu i odrasle samo da bi ostvarili svoje osvajačke ciljeve.  Razjedinjena i isto tako pojedinačnim interesima premrežena svjetska zajednica čini se u ovim slučajevima nemoćna. Jasno je da same riječi podrške napadnutima i osude agresora nisu dovoljne. Potrebno je pomoći zemljama koje su napadnute da bi se mogle obraniti. 

Mogu li u tom kontekstu nešto učiniti različite religije, vjere i vjerske zajednice? To je utemeljeno pitanje koje se sve više postavlja posebno u odnosu na odobravanje ruske agresije na suverenu i slobodnu državu Ukrajinu od strane službenog vodstva Ruske pravoslavne Crkve. S druge strane, ratovi između većinskih muslimanskih država na Bliskom i Dalekom Istoku kao i u Africi postavljaju također pitanje o odnosu islama prema ratnim sukobima. Svjestan religijske i vjerske odgovornosti u odnosu na sukobe i ratove u svijetu papa Franjo je pokrenuo više znakovitih i važnih inicijativa koje stavljaju u prvi plan, s jedne strane,  odgovornost religija i vjera za ratne sukobe i, s druge strane, moguća rješenja koja bi zajedničkim djelovanjem religija i vjera mogla pridonijeti izgradnji mira u svijetu. 

Te inicijative bi se mogle sažeti u pojam ljudsko bratstvo. Prvi korak u tom kontekstu je bilo potpisivanje „Deklaracije o ljudskom bratstvu“ koji je papa Franjo potpisao zajedno sa glavnim islamskim autoritetom, velikim imamom Ahmadom Al – Tayyebom,  04. veljače 2019.  godine u Abu Dabiju. Ta inicijativa je pokrenula i druge  inicijative u kojima se traži veći angažman religija i vjera u odnosu na zaustavljanje sukoba i ratova u svijetu. 

U svakom slučaju tematika ljudskog bratstva je postala iznimno važna u Katoličkoj Crkvi prvenstveno po socijalnoj enciklici pape Franje „Fratelli tutti. Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu“, koja je objavljena 3. listopada 2020. godine. 

Osim toga papa Franjo je u državi Vatikan 8. prosinca 2021. godine osnovao Zakladu „Fratelli tutti“ kako bi se preko te Zaklade promovirale glavne ideje socijalne enciklike „Fratelli tutti“, a to su ljudsko bratstvo i socijalno prijateljstvo. Ta je pak Zaklada do sada organizirala dva „Svjetska susreta ljudskog bratstva“. Prvi susret je održan 10. lipnja 2023. godine na trgu sv. Petra u Rimu a okupio je 30 dobitnika Nobelove nagrade uz predstavnike mladih kao i crkvenih i civilnih udruga. Među brojnim umjetnicima na tom susretu je sudjelovao i proslavljeni hrvatski violočelist Stjepan Hauser. 

Drugi susret se održao ove godine, 10. i 11. svibnja pod geslom „Be human“ – „Budi čovječan“. U svojoj poruci za taj susret papa Franjo je naglasio: „ Kako bi se osigurao trajni mir potrebno je vratiti se i prepoznati se u zajedničkoj ljudskosti te staviti bratstvo u centar života naroda. Samo tako moći ćemo razvijati model suživota koji će biti u stanju dati budućnost ljudskoj obitelji. Politički mir traži mir u srcu, kako bi se osobe susrele u nadi da život uvijek pobjeđuje u odnosu na smrt.“. 

Važno je svakako naglasiti da je potpisivanje „ Deklaracije o ljudskom bratstvu“ imalo odjeka i na svjetskoj razini. Tako su Ujedinjeni narodi 21. prosinca 2020. godine, a potaknuti  potpisivanjem spomenute Deklaracije, utemeljili „Međunarodni dan ljudskog bratstva“ koji se nakon toga slavi 4. veljače svake godine.  Opravdano je na kraju pitanje: Hoće li inicijativa o ljudskom bratstvu postati stvarna mogućnost u kojoj će različite religije u budućnosti pridonositi miru u svijetu ili će ostati samo neostvarena želja pape Franje? 

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.