“Katolička Crkva kroz povijest, a posebno u našem narodu je bila nositelj obrazovanja i poučavanja. Znamo da je i u duhovnim djelima milosrđa navedeno „neuka poučiti.“ Obrazovanje kako takvo vezano je i uz odgoj. No čini se da je tendencija  u posljednje vrijeme staviti naglasak samo na prvu dimenziju – obrazovanje”, poručio je vlč. Bulat, upravitelj župe sv. Mihaela Arkanđela i odgovorna osoba za ustroj novoosnovane škole.

Vlastitost katoličkih škola

Svjesni smo da je odgoj također bitna dimenzija u obrazovnom procesu. U katoličkim školama naglasak je uz obrazovanje i na katoličkom odgoju.  To konkretno znači da je odgoj u katoličkim vrijednostima naglasak stavljen na kršćanskom moralu, vjeri koja se očituje kroz molitvu i svojevrsnu duhovnu formaciju koja je na jedan diskretan način prisutna u katoličkim školama. “Sisačka biskupija kao takva nije do sada imala niti jednu školu na svojem teritoriju. Stoga je biskup sisački Vlado Košić želio i tom segmetu djelovanja Crkve dati važnost kako bi se Katolička Crkva i u ovoj biskupiji afirmirala kako konstruktivni čimbenik društva”, objasnio je vlč. Bulat.

Foto: Vlč. Josip Bulat

“Svjesni smo da je u ovom pluralističkom društvu mnogo ponuda. Stoga smo i mi htjeli ponuditi jednu alternativu za odgoj i obrazovanje u katoličkom duhu. Zašto djeca iz katoličkih obitelji ne bi imala priliku za to? Na koncu, ta djeca će jednom postati odrasli ljudi i imat će svoje obitelji. Vjerujemo da će oni dio katoličkog identiteta utkati u svoje obitelji, ali u konačnici i na svome poslu i kao aktivni članovi društva. Biskupija dakle otvara Osnovnu školu u Sisku, a Katoličku gimnaziju u Popovači. Mnogi se pitaju zašto baš u Popovači? Zato što Popovača kao grad nema još uvijek ni jednu srednju školu, a s druge strane, nije dobro sve centralizirati. Popovača i okolna mjesta imaju puno potencijala glede učenika te će se vjerujemo ovim projektom jedan lijepi broj djece s vremenom zadržati u svome gradu odnosno kraju. Na koncu, zašto se ne bi znalo da tu ima katolika koji žele iskoristiti zakonske mogućnosti za otvaranje škole i ponuditi na taj način jednu zdravu alternativu za obrazovanje.”

Planirano je u konačnici četiri razreda, ali počinjemo samo s jednim razredom i onda upisujemo svake godine po jedan razred.

Na pitanje što se sve nalazi pred osobom odgovornom za ustroj škole poručio je: “Najprije je potrebno od Ministarstva Obrazovanja i sporta dobiti pozitivno mišljenje za osnivanje škole. Nakon dekreta  biskupa potrebno je javiti se HBK u Ured za katoličke škole. Od Ureda dobijete prve važne i relevantne informacije i popis dokumenata koji vam trebaju za pokretanje škole. U međuvremenu trebate se upoznati s iskustvima koje imaju druge katoličke škole, uspostaviti kontakte s ravnateljima i osobljem iz tih škola. Trebate zatim uspostaviti komunikaciju sa Upravom za odgoj i obrazovanje koja Vam onda daje korake koje trebate učiniti za osnivanje škole. Naravno, potreban Vam je prostor koji treba zadovoljavati pedagoško – obrazovne standarde. Nakon svih ovih koraka izlazi jedno povjerenstvo koje daje ocjenu prostora i dozvolu za rad.”

No ja sam zapravo shvatio da su vjeroučitelji uglavnom sijači riječi.

Gimnazija u Popovači radit će prema programu opće gimnazije. “Planirano je u konačnici četiri razreda, ali počinjemo samo s jednim razredom i onda upisujemo svake godine po jedan razred”, naglasio je.

Početak prijava

Početak prijava redovitih kandidata u sustav je 27. svibnja, a nastavna godina, prema školskom kalendaru, gotova je 21. lipnja. Prijave srednjoškolskih programa za upis u nadolazeću školsku godinu kreću 28. lipnja i traju do 8. srpnja. “Mi se nadamo da ćemo do tih datuma biti vidljivi u registru škola, a primili bismo za početak jedan razred do najviše 22 učenika.”

Suočavanje s predrasudama

Važno je reći i da katolička škola nije sjemenište. “Mnogi ljudi imaju predrasude glede toga i misle da se u katoličkoj školi djeca obrazuju za to da postanu svećenici ili redovnice. Naravno, ako netko od te djece ima Božji poziv, to je druga stvar. Katolička škola se razlikuje od drugih po tome što primjerice ima svoga duhovnika – svećenika, po tome što Katolički vjeronauk zauzima među predmetima istaknuto mjesto. Radni dan u katoličkoj školi započinje i završava molitvom; djelatnici, dakle nastavnici također u svojem životu njeguju katoličke vrjednote i podržavaju nauk Katoličke Crkve. Uz terensku nastavu u jednoj nastavnoj godini imaju i hodočašće. No važno je istaknuti da se katoličke škole povezuju te se na godišnjoj razini održavaju susreti trajne formacije djelatnika katoličkih osnovnih škola, sportski susreti učenika katoličkih srednjih škola”, poručio je.

Svima koji promišljaju o Bogu posvećenom životu poručio bih: Ohrabrite se! Bog vodi put i kako je netko mudar rekao: On ne poziva sposobne nego osposobljava pozvane. Stvari su u životu zapravo vrlo jednostavne. Ako na Boga misliš kada ustaješ i kada liježeš, onda samo kreni za svojom srećom.

U suočavanju s izazovom osnivanja nove škole, vlč. Bulat istaknuo je i svoje osobno iskustvo. “Kao vjeroučitelj sam u školi proveo 18 godina. Radio sam samo u osnovnoj školi i to u svojoj rodnoj župi – Galdovo, sveti Josip Radnik u Sisku. Tu sam naravno imao i filijalne, odnosno područne škole u selima Hrastelnica, Tišina Erdedska i Setuš koji već pripada župi Martinska Ves, ali je škola administrativno pripadala OŠ Galdovo. Počeo sam raditi odmah po završetku studija na KBF –u i to neko vrijeme kao apsolvent, a zatim i kao diplomirani teolog.”

“Moram reći da su sva iskustva koja nosim iz toga razdoblja dragocjena – bilo ona lijepa, ili ona manje lijepa. Sve vas to oblikuje ponajprije kao čovjeka koji je na koncu sposoban nositi se sa problemima i izazovima, a onda i kao čovjeka iz profesije koji se neprestano usavršuje u radu. U ovom se poslu najprije naučite strpljivosti po kojoj postajete svjesni da je vaš glavni posao sijanje Božje riječi. Danas bi nekako svi htjeli odmah ubirati plodove. No ja sam zapravo shvatio da su vjeroučitelji uglavnom sijači riječi.”

Tek kada uđete u razred i polako upoznate djecu shvatite da svako to dijete koje ulazi u razred ulazi sa svojom životnom situacijom. Kod nekih su obiteljske prilike dobre; obitelj živi skladno, sve funkcionira lijepo. Kod mnogih ipak nije tako – da samo spomenem djecu rastavljenih roditelja, zatim socijalno ugrožene obitelji… Svakom tom djetetu pristupate drugačije. Kod mnogih sam ja kao vjeroučitelj bio prvi koji ih je naučio kako se prekrižiti, prvi koji im je progovorio o Bogu. Od mene su neki prvi puta čuli za riječ Bog, anđeo, Gospa…        Tu onda morate biti jako ponizni i rekao bih, poput Mojsija da se slikovito izrazim izuti obuću svjesni da je sve što kažete ili učinite svjedočanstvo toj djeci pa morate biti vrlo pažljivi. Tu se čovjek mora spustiti na zemlju, i na koncu na razinu te djece. Kada na kraju prvoga razreda vidite da se djeca znaju prekrižiti, da su naučila osnovne molitve, da znaju tko je Bog, da znaju reći tko je Isus, tko je Gospa morate biti jako zahvalni i sretni. Moram spomenuti i iskustva radnog kolektiva u kojem se također učite zajedništvu, timskom radu, ali i prihvaćanju nužnosti pluralizma misli u kojem vi morate ostati svoji, vjerni sebi, Bogu i Crkvi, a da se drugi ne osjeti isključenim ili ugroženim. No ako se ravnate načelom ljubavi, mislim da nećete pogriješiti. Ljubav – ona bratska koju iskazujete je zapravo najveće svjedočanstvo i djeci i roditeljima i radnim kolegama. 

U ovom se poslu najprije naučite strpljivosti po kojoj postajete svjesni da je vaš glavni posao sijanje Božje riječi. Danas bi nekako svi htjeli odmah ubirati plodove. No ja sam zapravo shvatio da su vjeroučitelji uglavnom sijači riječi.

Objašnjavajući izazov rada u školi rekao je da je jako izazovno raditi s mladim ljudima jer su danas mladi ljudi izloženi svim mogućim ponudama i medijima. “Toliko je izvora s kojih današnji mladi uzimaju da se vi danas njima možete nametnuti samo autentičnim životom i svjedočanstvom svoga života. Mladi vrlo brzo osjete prati li vaš govor i vaš život. Osim toga, mladi su vrlo fluktuirajuća skupina u Crkvi koju je teško pridobiti – barem u manjim mjestima i gradovima u Crkvu. Zbog tolikih duhovnih ponuda koje nudi primjerice Zagreb, u manjim župama imate izazov kako ih dobiti da i ostanu iako nemate sve one dodatne sadržaje koji se nude u velikim župama Zagreba. Vjerujem također da je potrebno ući u njihove medije i forume komunikacije kako biste barem donekle znali dešifrirati njihov govor, ponašanje. Jednostavno morate to pratiti inače nećete više svojim govorom doprijeti do njih. Ono što sam primijetio kod mladih je da se jako iskreno ispovijedaju. Najčešće tu nema muljanja već iskreno priznanje. To samo govori da je mladi čovjek danas ipak otvoren istini. A to je jako dobra startna pozicija. “

O ulozi župnika

Govoreći o ulozi župnika u župi sv. Mihaela Arkanđela naglasio je da je Crkva svugdje živa. “Gdje postoji dvojica ili trojica koji su u molitvi i sakramentima, Crkva je tu živa jer je tu Isus. Župne zajednice mogu biti uspavane, ali ne i mrtve. Uvijek će se naći netko tko će biti spreman prvo na molitvu, a onda i na djela milosrdne ljubavi. U župi koja mi je povjerena – Velikoj Ludini našao sam tolike vjernike koji su spremni nesebično darovati svoj trud i vrijeme za zajednicu. I ono što je lijepo, ne vidi se nekakav jaz između mlađih i starijih. No kada si posvijestiš da Isus, živi Gospodin povezuje te ljude, sve postaje razumljivo. U župi sam dočekan zaista otvorenih srdaca. Našao sam tu jednostavne i srdačne ljude koji su spremni pomoći i primiti vas u svoj dom i svoje obitelji kao jednog svog člana. Svećenika se ovdje zaista poštuje. Našao sam male ali žive vjerničke krugove koji nisu zatvoreni u sebe već otvoreni svim vjernicima.”

Sisačka biskupija kao takva nije do sada imala niti jednu školu na svojem teritoriju. Stoga je biskup sisački Vlado Košić želio i tom segmetu djelovanja Crkve dati važnost kako bi se Katolička Crkva i u ovoj biskupiji afirmirala kako konstruktivni čimbenik društva.

Foto: Vlč. Josip Bulat

Velika Ludina kao župa broji nešto više od dvije tisuće vjernika. “Sigurno da bi mladima trebalo posvetiti više pažnje u smislu osnivanja zajednice mladih u župi, ali osjećam da mladi roditelji i obiteljski ljudi trebaju također jedan svoj forum u župnoj zajednici. Bilo bi dobro imati jednu obiteljsku zajednicu. Primjećujem također da jako malo roditelja s malom djecom dolazi u crkvu. Kada sam bio u društvenom domu na dočeku sv. Nikole ostao sam zatečen brojem male djece i mladih obitelji. I mislim si, kakva šteta što vas nema češće u župnoj crkvi. No stekao sam dojam da ljudi sa malom djecom imaju osjećaj da smetaju. Malo dijete će zaplakati, ali nema veze. Ja tu uvijek volim navesti redak psalma: „U ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, tlačitelja. Znamo svi tko je naš duhovni neprijatelj, a znamo da on mrzi novi život. Stoga uvijek na krštenjima pozivam mlade roditelje: dođite sa svojom djecom u crkvu i pustite ih neka i plaču ovdje. Bogu hvala za svaki rođeni novi život”, istaknuo je.

Kako je netko rekao, za svećenika su važne tri stvari: Molitva, molitva, molitva! Bez molitve smo izgubljeni. Bez nje gubimo oslonac, kompas, sigurnost i smisao. Tu posebno naglašavam pobožnost prema Mariji. 

Foto: Vlč. Josip Bulat

Objašnjavajući iskustvo poziva rekao je kako se  ‘iskra’ poziva upalila još u djetinjstvu. “Volim reći da je poziv bio rani, a odaziv kasni. Nekako sam od djetinjstva u srcu želio biti svećenik. Ali moram priznati da me je ta misao istovremeno i plašila. No ipak, nakon srednje škole upisao sam teologiju – KBF kao laik jer mi je to bila jedina želja za studijem. U crkvi sam se osjećao kao kod kuće. To mi je bio najprirodniji prostor. Ali, kroz život sam se ponašao poput Jone – Bog zove, a ti bježiš. Uvijek mi je bila misao – ja to ne bih mogao. I onda dođeš u neke godine kada misliš da je kasno. Ali Bog zove i dalje. Moram također reći da mi je Bog kroz život uvijek davao male znakove za zvanje. Puno puta mi se dogodilo da mi netko nepoznat priđe s mišlju da sam svećenik iako sam bio normalno odjeven u laičku odjeću. I konačno, kada sam imao 40 godina rekao sam svome župniku fra Michaelau Paviću da još uvijek osjećam poziv. On je bio zaista sretan kad sam mu to rekao, ali i vrlo razborit. Ja sam podrazumijevao da želim biti svećenik redovnik – franjevac, ali on ni u jednom trenutku nije nagovarao već je samo rekao da razmislim koji način života i koja karizma bi mi odgovarala. Moram reći da sam cijelu godinu proveo u intenzivnoj molitvi kako bih dobio potvrdu imam li ili nemam zvanje. Franjevci konventualci su me primili u postulaturu. Prije toga dao sam sporazumni otkaz u školi jer sam bio siguran da činim ispravnu stvar. Krenuo sam u postulaturu na Cresu, ali moram priznati da se nakon stanovitog vremena u redovništvu ipak nisam vidio. Kada sam odlučio prekinuti postulaturu i dalje sam osjećao mir. Obratio sam se biskupu Vladi Košiću koji me je najprije primio na razgovor, a onda me je prihvatio kao kandidata za sveti red unatoč mojim godinama. Poslao me odmah u župu Ivanić – Grad gdje sam bio u statusu bogoslova, a onda sam bio zaređen i za đakona.”

Svjesni smo da je odgoj također bitna dimenzija u obrazovnom procesu. U katoličkim školama naglasak je uz obrazovanje i na katoličkom odgoju. 

U nastavku je pojasnio kako je taj trenutak izlaska iz postulature na Cresu bio prijeloman. “Ne znaš ni sam gdje ćeš sada, ali siguran si da Bog vodi put. Rekao sam sam sebi: U redu, ako te biskup primi, Bogu dragom hvala i slava, a ako ne, opet to prihvaćam kao Božju volju – Bog će sigurno providjeti. Uglavnom, i tada sam imao mir u srcu.”

O svećeništvu

Svoj životni put ka svećeništvu gledam kao jedno za mene veliko djelo Božje Providnosti u kojem sam ja samo trebao reći: Ljubljeni moj Bože, pristajem s tobom krenuti u avanturu života. Bog tada preuzima vodstvo, a vi ga samo slijedite. No jedno moram naglasiti, a to je molitva! Kako je netko rekao, za svećenika su važne tri stvari: Molitva, molitva, molitva! Bez molitve smo izgubljeni. Bez nje gubimo oslonac, kompas, sigurnost i smisao. Tu posebno naglašavam pobožnost prema Mariji. 

Foto: Vlč. Josip Bulat

“Svima koji promišljaju o Bogu posvećenom životu poručio bih: Ohrabrite se! Bog vodi put i kako je netko mudar rekao: On ne poziva sposobne nego osposobljava pozvane. Stvari su u životu zapravo vrlo jednostavne. Ako na Boga misliš kada ustaješ i kada liježeš, onda samo kreni za svojom srećom.”

Slušateljima HKR-a je na kraju emisije poručio: “Budite dobri prema drugima i sebi jer je život prekratak da bismo ga tratili na nebitne stvari. Ljubite Boga i bližnjega jer kada prođe život ostaje samo ljubav i Bog, a Bog je ljubav.”