Japanska Crkva, sazdana od triju crkvenih provincija, u kojima je ukupno 15 biskupija, iako malobrojna, upravlja brojnim obrazovnim ustanovama (828 prema podatcima iz Papinskog godišnjaka za 2023.) i karitativnim ustanovama (653), donosi nedjelja.ba.

Izazov multikulturalnosti

Japanskim državljanima Ustav jamči slobodu ispovijedanja bilo koje vjere (čl. 20.). No, najveće religije su: šintoizam (51,8%) i budizam (34,9%). Kršćani, različitih denominacija, predstavljaju ukupno 1,2%, dok postoje male zajednice muslimana (uglavnom sastavljene od imigranata) i veliki postotak Japanaca koji se deklariraju kao „nereligiozni“. Općenito, katoličkog stanovništva je sve manje (prije deset godina – 2014. bilo je 439 725 katolika), no u biskupijama Saitama, Naha i Nagoya bilježi se blagi porast.

Prvi biskup japanske nacionalnosti, nakon povratka vjerskih sloboda, bio je Januarius Kyunosuke Hayasaka, postavljen 16. srpnja 1927. na čelo biskupije Nagasaki (sadašnja nadbiskupija).

Nadalje, katolička zajednica u Japanu broji oko 500 000 stranih vjernika, uključujući doseljenike iz azijskih zemalja, Južne Amerike i Europe. Crkva je preuzela poslanje „prihvata useljenika, zajedničke obnove japanskog društva i kretanja prema multikulturalnom društvu i crkvenoj zajednici“. Međutim, prisutnost velika broja katolika iz inozemstva predstavlja dodatni izazov za mjesnu Crkvu koja također osjeća potrebu za očuvanjem japanskog katoličkog identiteta. Pastoralna služba prema Japancima i strancima zahtijeva razboritost i mudrost, a „multikulturalni suživot“, utemeljen na jedinstvu u Kristu Isusu, uvijek je obveza zajednice i polazna točka.

Povijesni podaci o evangelizaciji

Evangelizacija Japana počela je 15. kolovoza 1549. kada je Sveti Franjo Ksaverski došao na tamošnji arhipelag. Prva kršćanska zajednica utemeljena je na otoku Kyushu, najjužnijem od četiriju velikih otoka koji čine arhipelag. Nakon što je Ksaver napustio Japan, stigao je talijanski isusovac Alessandro Valignano (1539. – 1606.). Isusovce su slijedili franjevci, uglavnom Talijani.

Općenito, katoličkog stanovništva je sve manje (prije deset godina – 2014. bilo je 439 725 katolika), no u biskupijama Saitama, Naha i Nagoya bilježi se blagi porast.

Stranci koji su dolazili u južni Japan sa svojim tamno obojenim brodovima (za razliku od lokalnih brodova napravljenih od bambusa, obično svjetlije boje) nazivani su nan banji (južni barbari) jer su ih smatrali nepristojnim i neobrazovanim ljudima, jednostavno zato što nisu prakticirati japanske običaje i tradiciju. Tijekom 16. stoljeća katolička se zajednica povećala na više od 300 000 članova. Stoga je 1588. osnovana Biskupija Funay. Obalni grad Nagasaki bio je njezino središte. Talijanski misionari su u svom djelu evangelizacije slijedili pravila koja je sastavio o. Valignano, autor Temeljnog ceremonijala za misionare u Japanu.

Godine 1582. japanski su isusovci organizirali putovanje u Europu kako bi svjedočili otvorenosti naroda Izlazećeg Sunca prema kršćanskoj vjeri. Putovanje je trajalo osam godina. Izaslanstvo, sastavljeno od četiriju prelata, najprije je posjetilo Veneciju, potom je otišlo u Lisabon i konačno se vratilo u Italiju gdje je završilo svoj put u Rimu. Japanske isusovce primio je papa Grgur XIII., a susreli su se i s njegovim nasljednikom Sikstom V. te su se 1590. vratili u domovinu.

Šogun Tokugawa [riječ je o nazivu za feudalnog vojskovođu iz obitelji Tokugawa koji je od 1600. do 1868. de facto vladao Japanom, iako je vlast de jure pripadala caru, op. prev.] ubrzo je shvatio kako su isusovci svojim evangelizacijskim radom utjecali na carsku dinastiju koja je zapravo bila potisnuta na samo simboličku funkciju, i stoga su prisutnost kršćana u cjelini tumačili kao opasnost za stabilnost svoje vlasti.

Godine 1587. kampaku Hideyoshi [feudalni gospodar i glavni carski ministar (1585. – ’98.), koji je dovršio ujedinjenje Japana, op. prev.] u Nagasakiju, izdao je edikt kojim je naredio stranim misionarima da napuste zemlju. Međutim, kršćani su nastavili ispovijedati svoju vjeru „u podzemlju“. Deset godina kasnije počeli su prvi progoni. Tako je 5. veljače 1597. razapeto 26 kršćana (6 franjevaca i 3 europska isusovca, zajedno sa 17 japanskih franjevaca trećoredaca). Godine 1614. šogun Tokugawa Yeyasu novim je ediktom zabranio kršćanstvo i onemogućio japanskim kršćanima prakticiranje vjere. Iste godine, 14. svibnja, održana je posljednja procesija ulicama Nagasakija, koja je išla u sedam od 11 crkava u gradu, a koje su sve kasnije srušene.

Sv. Ivan Pavao II. bio je prvi papa koji je posjetio Japan (1981.).

Politika šogunskog režima postajala je sve represivnija. To je rezultiralo narodnim ustankom koji je 1637. i 1638. izbio u Shimabari, u blizini Nagasakija, potaknut uglavnom seljacima, a vodio ga je kršćanski samuraj Amakusa „Francisco“ Shiro (1621. – 1638.). Pobuna je ugušena u krvi. Procjenjuje se da je tada masakrirano 40 000 kršćana. Godine 1641. šogun Tokugawa Yemitsu izdao je još jedan dekret, kasnije poznat kao sakoku (Oklopna zemlja), kojim je zabranio svaki oblik kontakta između Japanaca i stranaca. Kršćani su od tada stvorili vlastite simbole, obrede, pa čak i vlastiti jezik, nerazumljiv izvan njihovih zajednica. Godine 1644. posljednji preostali kršćanski svećenik osuđen je na smrt.

Između „skrivenih kršćana“ i mučenika

Dva i pol stoljeća Nagasaki je ostao jedinim vratima otvorenim za trgovinu s Europom i azijskim kontinentom. Luka, njezina okolica i obližnji otoci (Hirado, Narushima, Iki) pružali su utočište malobrojnim skrivenim kršćanima. Bez svećenika i crkava katolici su se organizirali: seoski poglavar vodio je zajednicu, uspostavljao vjerske svečanosti prema kršćanskom kalendaru i čuvao svete knjige; kateheta je poučavao djecu; krstitelj je podjeljivao sakrament krštenja; glasnik je obilazio obitelji kako bi navijestio nedjelje, kršćanske blagdane, dane posta i nemrsa.

Francuz Théodore-Augustin Forcade bio je prvi apostolski vikar Japana od 1846. do 1852., kada je zbog dekreta o progonu morao napustiti zemlju. Štoviše, zbog nemogućnosti dolaska na arhipelag nikada nije mogao aktivno vršiti svoju službu. Mons. Forcade kasnije je postao biskup Neversa u Francuskoj. Godine 1858., nakon ukazanja u Lourdesu, Gospin se kult počeo širiti Japanom.

Ubrzo je, pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, zemlja ponovno otvorena za odnose s inozemstvom. Iako je prozelitizam još uvijek bio zabranjen, dolazili su mnogi kršćanski misionari (katolici, protestanti i pravoslavci). Kršćanstvo je ponovno ušlo u Japan preko trgovačkih ruta i veleposlanstava, pristajući u lukama Kobe i Yokohama. Godine 1862. papa Pio IX. kanonizirao je 26 kršćana koji su mučeni 1597. Sljedeće su godine francuski misionari izgradili crkvu u njihov spomen u Nagasakiju: crkvu Oura.

S odobrenjem pape Benedikta XVI. u Nagasakiju je 24. studenoga 2008. 188 katoličkih mučenika, mučenih i ubijenih između 1603. i 1639. proglašeno blaženim.

Meiji obnovom [nazvanom po istoimenom japanskom caru (1852. – 1912.) koji je zemlju reformirao u jednu od vodećih svjetskih sila, op. prev.] 1871. uvedena je vjerska sloboda, čime je kršćanskim zajednicama priznato pravo na postojanje. Počele su se graditi nove crkve, uglavnom prema francuskim uzorima. Kršćanska se poruka uspjela proširiti do trgovačkih gradova kao što su Osaka i Sendai, pa čak i do tadašnjeg glavnog grada Kyota. Cistercitske zajednice ulazile su u neprijateljske sjeverne teritorije otoka Honshu pa čak i izvan Hokkaida, sve do početka 20. stoljeća. Japanska je vlada 24. veljače 1873. ukinula edikt o progonu iz 1614. Godine 1888. priznato je pravo na vjersku slobodu, koje je prošireno 1899. kao pravo na promicanje vjere i pravo na gradnju sakralnih objekata.

Crkva s “japanskim licem”

Prvi biskup japanske nacionalnosti, nakon povratka vjerskih sloboda, bio je Januarius Kyunosuke Hayasaka, postavljen 16. srpnja 1927. na čelo biskupije Nagasaki (sadašnja nadbiskupija).

Godine 1930. u Japanu se odvijala evangelizacijska misija koju su poduzeli Sv. Maximilian Maria Kolbe i njegova samostanska subraća. Unutar ove misije postojalo je, 1950-ih, „Selo mrava“ koje je u poraću prihvaćalo siromašne i razvlaštene ljude. Elizabeta Maria Satoko Kitahara (1929. – 1958.) istaknula se u skrbi za siromašnu djecu, a njezine je herojske krjeposti prepoznao papa Franjo 2015. odobrivši da se može nazivati „časnom“ – što je prvi korak na putu prema beatifikaciji. Nakon teških godina japanskog militarizma i Drugog svjetskog rata došlo je do stanovite renesanse katoličke zajednice.

Sv. Ivan Pavao II. bio je prvi papa koji je posjetio Japan (1981.). Nakon njegova apela za pomirenje i mir 25. veljače, Japanska biskupska konferencija uspostavila je Deset dana za mir koji traju od 6. do 15. kolovoza, u spomen na žrtve Hirošime i Nagasakija i nuklearnog pitanja. Događaj, koji uključuje sve japanske biskupije, otvoren je i za druge vjerske zajednice.

Godine 1888. priznato je pravo na vjersku slobodu, koje je prošireno 1899. kao pravo na promicanje vjere i pravo na gradnju sakralnih objekata.

Na japanskom popisu spomenika koji predstavljaju „nacionalno blago“, a dostavljen je UNESCO-u, nalazi se 47 katoličkih zdanja podignutih između 1864. i 1938. (crkva Oura, koju je dizajnirao francuski misionar Pierre-Théodore Fraineau, kao i nova katedrala Urakami, izgrađena 1959., te crkva 26 mučenika, podignuta 1962.). S odobrenjem pape Benedikta XVI. u Nagasakiju je 24. studenoga 2008. 188 katoličkih mučenika, mučenih i ubijenih između 1603. i 1639. proglašeno blaženim.

Papa Franjo je od 23. do 26. studenog 2019. bio na svom apostolskom pohodu Japanu. Tada je imao privatni posjet caru Naruhitu, održao govore o nuklearnom oružju i poklonio se mučenicima. Ovo apostolsko putovanje snažno je pridonijelo vidljivosti Katoličke Crkve u političkim, intelektualnim i kulturološkim krugovima zemlje.