Naravno, može se dogoditi da neki – u nastojanju da ostave neki trag – zanemare život kojemu bi im se valjalo posvetiti, zaborave ljude koji su im povjereni. Čak zaborave srce svoga života.
Uvijek je najvažnije odazvati se životu sada i ovdje.
Uvijek je najvažnije odazvati se životu sada i ovdje. Učiniti ono što je do nas u ovom trenutku. Ako će to imati značenje i jednom – ili tek jednom – dobro je. No, važno je ne odvratiti pogled od svijeta u kojemu živimo, od njegovih potreba i čežnji.
Neki, zahvaljujući poslovima koje obavljaju ili osobitim sposobnostima kojima su obdareni i koje su razvili, jednostavnije i posve neposredno mogu ostaviti vrijedan trag za sobom. Nekima to nije moguće jer njihovi su poslovi, njihovi darovi po svojoj prirodi, unatoč svojoj važnosti, takvi da daju odgovor upravo za trenutak u kojemu žive.
Primjerice: kakav trag za sobom može ostaviti zvonar? Može on godinama, desetljećima, u svako vrijeme i nevrijeme, u svako doba dana i noći, u skladu s ritmom i potrebama života, uredno zvoniti, no što se događa kada zvon utihne? Zamre? Kada se klatno u zvonu umiri?
Nekima to nije moguće jer njihovi su poslovi, njihovi darovi po svojoj prirodi, unatoč svojoj važnosti, takvi da daju odgovor upravo za trenutak u kojemu žive.
Može se nekom činiti – pa i samome zvonaru se može činiti – da zvonar, koliko god dobar i vjeran bio, koliko god skladno zvonio, za sobom, jednostavno, ne može ostaviti trag. Jer zvuk – trag zvôna – u nekom skorom trenutku iščezava.
Ali što se događa kad zvono zazvoni? Koliko ih je koji u tom trenutku uzdignu pogled? Postanu svjesniji neba nad sobom? Postanu svjesniji da vrijeme protječe? Koliki se prepoznaju potaknuti usmjeriti svoje misli Bogu? Pomoliti se za svoje? Ili i za tko zna koga? Koliki iz načina zvonjave iščitaju da je netko umro? Da je novi život započeo? Koliki se ozare: danas je taj dan?! Taj blagdan?! Koliki osjete potrebu uskladiti svoj korak s ritmom zvona? Ubrzati ga? Ili usporiti? Kolikima je zvuk zvona oslonac za razgovor sa svojom dušom? Ili s dušama drugih, živih – i s ove i s one strane vječnosti?
Nije li i to trag? Istina, ne trag upisan u papir, urezan u drvo, uklesan u kamen… No itekako trag upisan, urezan, uklesan u duše, u živote. U prelijevanje života iz duše u duše. I ne samo danas. Jer kad netko prepozna poticaj, kad se netko pokrene, kad se odluči, to itekako može imati značenje ne samo danas nego i u slijedu naraštaja. Sve do u vječnost.
Ima ljudi, nemalo ih ima, koji žive svoje ne osobito uočljive, pa i posve neuočljive, živote, žive ih marno, s puno srca: žive ljubav.
Ima ljudi, nemalo ih ima, koji žive svoje ne osobito uočljive, pa i posve neuočljive, živote, žive ih marno, s puno srca: žive ljubav. U svojim se svagdanima posvećuju onima prvima do sebe, onima koji bez njihove vjernosti i brižnosti ne bi mogli opstati. I pritom ne traže ništa za sebe, ne pitaju ni za zahvalnost, jer se njima takav život podrazumijeva poput disanja. Njima upravo to znači živjeti. Biti čovjek. I ne traže druga opravdanja za svoj napor. Za napor u kojemu će se strpljivo, tiho i vedro istrošiti.
Zar to ne znači ostaviti trag? Itekako vrijedan trag? Pritom: i ne neki bezimeni trag. Jer svaka ljubav ima ime. I ljudsko i Božje ime. I taj trag živi u svijetu, u ljudskoj povijesti. Po njemu svijet biva ljepši, povijest ljudskija. I božanskija.
Ostaviti trag u tlu kojim prolazimo, trag u dušama voljenih po kojemu će se prepoznati dobrodošli u život, svjesni svoje ljudske odgovornosti i ohrabreni da ju žive.
Do svakoga je čovjeka, do svakoga od nas, da se svojom ljubavlju uključujemo u hod ljubavi; na svom komadu puta, u svom odsječku vremena, živjeti ljubav i tako svoju svjetiljku pronijeti kroz povjereni nam prostor, kroz povjereno vrijeme, očuvati povijest ljubavi. I pridodati joj se. Ostaviti trag u tlu kojim prolazimo, trag u dušama voljenih po kojemu će se prepoznati dobrodošli u život, svjesni svoje ljudske odgovornosti i ohrabreni da ju žive.
I koliko god sile ispraznosti, razaranja i ravnodušnosti bile oko nas, koliko god nas ranjavale i lomile, ustrajati ne toliko oko očuvanja svoga imena, koliko oko očuvanja vrijednosti ljudske egzistencije i upućenosti.
Izvor: Svjetlo riječi