Na sreću, roditelji mlade djevojke zaštitili su je od najgorih posljedica raskola. Pavao i Jacobella pripadali su uglednim i bogatim obiteljima u Rimu. Jacobella je bila tiha i pobožna, a građani su poštovali Pavla zbog njegovog čvrstog vodstva i odlučnosti. Oboje su bili jako pobožni. Dok je Franceska odrastala, obitelj je često išla u Santa Maria Nuova, obližnju crkvu u koju su služili benediktinski redovnici. Posebno su se zbližili s jednim redovnikom, don Antoniom koji je s vremenom postao Jacobellin i Francesin duhovnik, donosi portal Mreže riječi.

Franceska je bila izrazito pobožna djevojka, a kako ju je privlačio život u samoći i molitvi, zaključila je da Bog želi da postane časna sestra. Nikada to nije spomenula roditeljima, ali je rekla don Antoniju. Mudri redovnik sastavio je za nju životno pravilo tako da testira asketsku težinu vjerskog života prije nego što mu se trajno posveti. Njoj se svidio taj stil života i bio joj je sve čemu se nadala. Sate je provodila sama u molitvi, razgovarajući s Bogom i upuštajući se u teške žrtve kako bi ojačala svoju volju. S jedanaest godina je odlučila postati redovnica i od roditelja je zatražila dopuštenje za ulazak u samostan.

Majka je bila otvorena za tu ideju jer je primijetila kako je Franceska sklona vjerskom životu. Međutim, otac se odlučno usprotivio, što je bilo zapanjujuće za mladu Franceska, pogotovo kad joj je objasnio razlog odbijanja, tj. da je već dogovorio da se uda za Lorenza Ponziana, mladića iz plemićke obitelji. Kao čovjek od riječi, ništa ga ne bi uvjerilo da ne ispuni obećanje.

Franceska je odjurila u suzama. Molila je Boga da spriječi taj brak i otrčala don Antoniju, moleći ga da joj pomogne promijeniti očevo mišljenje. Nakon što je saslušao njezine jadikovke, don Antonio je odgovorio: “Plačeš li zato što želiš vršiti Božju volju ili zato što želiš da Bog vrši tvoju volju?”

Pitanje je zaustavilo Franceskine suze. Znala je da želi biti časna sestra, ali nije bila sigurna je li to Bog imao na umu. Iako i dalje uznemirena, vratila se kući s namjerom da posluša očevu odluku. I dalje je žudjela za ulaskom u vjersku zajednicu, ali udajom za Lorenza zajednicu će pronaći na drugačiji način.

Nalaženje Boga u obitelji

Na prvi pogled brak je izgledao savršeno. Druge mlade žene bile bi presretne da se udaju za čovjeka poput Lorenza. Bio je lijep, plemenit, bogat i dobrog srca. Kao zapovjednik rimskih papinskih trupa bio je vrlo cijenjen i živio je raskošno.

Ali za sramežljivu Francesku to je bila noćna mora jer ju je svekrva Cecilia stalno poticala i  pripremala da bude aktivna i otvorena domaćica. Nakon bogate svadbe i pustih zabava i domjenaka, trinaestogodišnja djevojčica onesvijestila se od iscrpljenosti. Mjesecima je ležala kao da će umrijeti, nije mogla jesti ni govoriti, samo se molila Bogu da je uzme.

Ipak, jednog dana imala je viđenje svetog Alexisa, dječaka iz petog stoljeća koji je poput nje bio prisiljen na neželjeni brak. U tom viđenju Alexis joj je rekao da joj Bog nudi da izabere želi li se oporaviti ili ne. Može postati odana nevjesta ili odustati i pobjeći iz takvog života. Što god da odebere Bog će joj uslišiti. Iako potpuno slaba, svojom odanošću nadjačala je slabost i šapnula: “Božja volja je i moja.” Na to joj je sveti Alexis odgovorio: “Onda ćeš živjeti kako bi slavila Njegovo ime.” Kad je čula taj odgovor, Frances se pridigla i osjećajući se manje umorna,  krenula služiti svog muža.

Unatoč ovom novom rješenju, njezini problemi su se nastavili. Franceska i Lorenzo živjeli su u prostranoj palači zajedno s Franceskinom svekrvom Cecilijom, Lorenzovim bratom Paluzzom, njegovom ženom Vanozzom i nekoliko slugu. Cecilia je stalno korila Francesku što nije vesela i otvorena kao Vanozza. Šogorica je uživala u elegantnim zabavama i otmjenim haljinama te je bila vrlo odana supruga.

Svekrvini prijekori povrijedili su Francesku i često doveli do suza. Jednog dana, Vanozza ju je zatekla kako plače u vrtu i kad ju je pitala što nije u redu, Franceska joj se izjadala. Otkrila je svoje borbe, bolest i ispričala o viđenju svetog Alexisa. Žalila se da ju je život pun beskorisne zabave spriječio da slijedi svoju istinsku želju, da se potpuno posveti Gospodinu.

Kad je Franceska završila s povjeravanjem, Vanozza se sagnula, utješila ju i otkrila da se i sama radije htjela potpuno predati Bogu, te da ni njen brak nije bio lak. Ali, kada je naučila gledati na brak kao na izlaz za svoje predanje Bogu, a ne kao konkurenciju, stvari su se potpuno promijenile.

Franceska je živnula kad je otkrila srodnu dušu u obitelji. Odlučile su pomoći jedna drugoj da napreduju u ulogama supruga. Dogovorile su zajednički plan za svetost koji je uključivao da  žive svoje bračne dužnosti s dubokom predanošću, da služe svojim muževima kao da služe Gospodinu i održavaju svoje unutarnje svetište molitvom, milostinjom i pokorom.

Zajedno su posjećivale lokalne bolnice kako bi pomogli njegovati bolesne i dijeliti im hranu i odjeću. Franceska je jednom tjedno išla na svetu ispovijed i pričest kod don Antonija. Dvije šogorice su napravile i skriveni oratorij u staroj zgradi u kojem su se tiho molile nakon obavljenih dužnosti.

Vanozza je pomogla Franceski shvatiti da to što je postala supruga ne znači da treba napustiti Boga. To znači još dublje pronaći Boga kroz uobičajene bračne dužnosti. Kao što je Franceska kasnije potvrdila u citatu po kojem je najviše zapamćena: “Kad je pozvana, udana žena, treba odustati od svoje odanosti Bogu za oltarom, kako bi ga pronašla u svojim kućanskim poslovima.”

Prema riječima pape Ivana Pavla II., “kako ide obitelj, tako ide narod, i tako cijeli svijet”. Socijalni nauk Katoličke Crkve obitelj smatra temeljnom građevnom jedinicom društva i prvom školom zajednice. Svi, a osobito oni koji podižu obitelj, mogu težiti istim darovima kao i oni u samostanima, a da ne napuste svoje domove – duboka molitva, milostinja, čistoća i zajedništvo. Franceskin rani život pokazuje da naši supružnici, djeca i roditelji svakodnevno pružaju prilike za zajednički život i služenje Gospodinu kroz služenje drugima.