Marijansko svetište u Olovu, kao i ostala hodočasnička mjesta duge povijesti, koja “koriste” pripadnici različitih religijskih i etničkih skupina, obavijeno je pričama i predajama o njihovu nastanku, povijesnim događajima, osobnim ili zajedničkim iskustvom, piše o. Zvonko Martić za portal Svjetlo Riječi.

Olovsko svetište je ekumensko i multireligijsko hodočasničko mjesto jer je kultno mjesto muslimana Gornjeg Olova, a prije rata devedesetih bilo je i pravoslavnima. [Među specifičnosti muslimana u okolici Olova je postojanje dovišta u svim mjestima. Tako da mjesta koja ih nemaju uvode nova. Muslimanima Gornjeg Olova u šali muslimani drugih mjesta prebacuju da jedino oni nemaju dovišta, a najstarije su naselje u cijelom kraju. Tada im ovi iz Gornjeg Olova odgovaraju: “Imamo mi dovište. I to najstarije i najveće. Velika Gospojina je naše dovište.” I danas rođaci i prijatelji dolaze na Veliku Gospojinu u posjet i na obiteljsko okupljanje mnogim stanovnicima Gornjeg Olova.]

Tako je olovsko svetište bilo stjecište pripadnika različitih civilizacijskih, kulturnih i religijskih tradicija.

Pisani povijesni tragovi, najčeš­će izvješ­ća vizitatora, ističu Olovo kao multireligijsko hodočasničko mjesto u muslimana, pravoslavnih i katolika sa šireg područja Balkana. Tako je olovsko svetište bilo stjecište pripadnika različitih civilizacijskih, kulturnih i religijskih tradicija. U njihovim interakcijama, ostvarenim u svetištu i oko svetišta, narativne forme su bile jedan od komunikacijskih elemenata po kojima su se učvrš­ćivali međusobni odnosi, osnaživala reputacija i specijalizaciji svetišta, proširivao korpus usmenih priča i predaja u svakoj religijskoj i etničkoj skupini.

U središtu svih kazivanja je Marija, Isusova majka koja povezuje naracije o nastanku svetišta, kultnim objektima, o povijesnim ili događajima, i njoj puk pripisuje čudesne intervencije vezane uz olovsko svetište. Povijest nije škrtarila dramatičnim događajima u ovom najstarijem marijanskom hodočasničkom mjestu u Bosni i Hercegovini. Olovo je proživljavalo velike uspone, rušenja i obnavljana i može se promatrati kao paradigma šireg bosanskohercegovačkog povijesnog usuda obilježenog usponima i padovima, pobjedama i porazima, građenjem i rušenjem, pa ponovno obnavljanjem. Povijest je sama stvarala prostor bogate usmene tradicije nudeći pučkom tumačenju materijal za njegovu interpretaciju sebe i svjetova, fizičkoga i onoga onostranoga. I sve to čineći kroz razne narativne forme.

U središtu svih kazivanja je Marija, Isusova majka koja povezuje naracije o nastanku svetišta, kultnim objektima, o povijesnim ili događajima, i njoj puk pripisuje čudesne intervencije vezane uz olovsko svetište.

Usmena kazivanja o predajama vezanim za olovsko svetište prikupljena su terenskim radom i intervjuima s muslimanskim stanovnicima Olova i katoličkim hodočasnicima. Kako se mijenja kontekst posredovanja predaja i gubi njihova funkcija u društvenoj komunikaciji i korištenju vremena, jer nema više sijela i prela na kojima se govorilo o prošlosti, tako se smanjuje i broj kazivanja. Naime, rijetki pojedinci još pamte neka kazivanja i kako ih ne prepričavaju postaju sve više fragmentarna gubeći živopisnost kakva je svojstvena pučkoj usmenoj književnosti.

Usmenim kazivanjima, uz povijesne događaje i pučku maštu, često su izvor objavljene pjesme, umjetnička djela, priče, drame i slična djela koja služe kao inspiracija pučkom stvaratelju. Književna djela o marijanskom svetištu u Olovu su malobrojna. Među starijim književnim zapisima je dio u djelu Život prečiste Bogorodice Bartola Kašić (1575-1650) koji je 1612. i 1618. prošao kroz Bosnu i upoznao svetište u Olovu. Nekoliko pjesma napisali su u 17. i 18. stoljeću Juraj Gizdelin Radojević i Pavao Posilović. Krajem 19. stoljeća u Tarčinu, u okolici Sarajeva, zapisana je pučka pjesma Čador vezla Anica djevojka. O olovskom svetištu pisao je, ne baš afirmativno, i bosanskohercegovački nobelovac Ivo Andrić u svojoj pripovijetki Čudo u Olovu opisujući fingirano ozdravljenje na Gospinoj vodi. Izgleda da su objavljeni radovi ostali gotovo nepoznati i nisu ostvarili jači utjecaj na formiranje korpusa naracija o Mariji i s njom povezanim kultnim objektima u Olovu.

Predaje o nastanku svetišta

O nastanku svetišta uspio sam naći dvije predaje i to obje među vjernicima župe Čemerno. Jedna glasi ovako: “Baš k’o sada u Međugorju tako se nekada davno ukazala Gospa u Olovu. Ukazala se na onim stijenama što su iznad crk­ve. Svi su je vidjeli. I muslimani. Gospa je htjela da se tu napravi crk­va, ali muslimani nisu dali. Nastupilo je veliko nevrijeme, tuča, grmljavina, vjetar. Strašno nevrijeme. Onda su muslimani sami kazivali da je to zbog toga što ne daju da se pravi crk­va i jedan njihov čovjek, kazivali su da je bio hodža, rekao je neka se onda napravi crk­va jer ne može se živjeti od nevremena. I kada su napravili crk­vu, odonda nema nevremena.”

Kod muslimana postoji i predaja o pećini ispod crk­ve ‘dole je Gospa i ispod njezinih nogu teče voda’.

Druga predaja govori o pojavi Gospine slike koju su muslimani dvaput polupali, ali dogodilo se veliko nevrijeme i tada je hodža tražio od naroda neka dopusti gradnju crk­ve. U dva kazivanja muslimani su spominjali gradnju crk­ve jer se tu ukazala Gospa ističući kako Gospa štiti Olovo i da se ne pamti da je u ovom mjestu bilo nekakvih oluja, grȁda ili neki drugih vremenskih nepogoda. Kod muslimana postoji i predaja o pećini ispod crk­ve “dole je Gospa i ispod njezinih nogu teče voda”. I, zbog toga se izgradila crk­va.

Predaje o Gospinoj slici

Iako je najviše povijesnih podataka u izvješ­ćima o čudotvornoj Gospinoj slici koja se u noći 14. na 15. kolovoza iz olovske crk­ve nosila u procesiji do Bakića, u narodu postoji predaja o dolasku slike iz crk­ve u Zvorniku. Izvješ­će o predaji dolaska Gospine slike u Olovo iz porušenoga samostana u Zvorniku donosi Atanazije Georigiceo (Grgičević) (1626). Ustvari, Grgičević je preuzeo tekst iz izvješ­ća biskupa fra Jeronima Lučića o slici čudotvorne Gospe u Gradovrhu, u okolici Tuzle. Predaje o slici nije vezana uz crk­vu u Olovu nego govori o nastanku crk­ve sv. Roka u Bakićima, udaljenom nekoliko kilometara od Olova.

Predaje o kultnim objektima u Bakićima

U starijim hodočasničkim praksama Bakići su bili obvezni hodočasnički itinerari Gospi Olovskoj za vjernike iz nekoliko sela u okolici Vareša i župe Čemerno. Od kultnih objekata u Bakićima bila su stela ili obelisk, spomenik na obiteljskoj zemlji posvećen nekome tko je stradao i pokopan negdje drugdje, i Rokova voda. Kasnije je otkrivanjem ruševina crk­ve sv. Roka šezdesetih godina prošlog stoljeća i “crk­va na Krvavoj njivi”, kako je zovu neki kazivači iz župe Čemerno, postalo mjesto obavljanja pobožnih čina. Vjernici župe Čemerno bi obilazili na koljenima oko stele ili obeliska, kojega nazivaju mramor, i o njemu kazuju da ga je tu ispustio đavao kada je izgubio okladu. Naime, po kazivanju okladili su se svećenik i đavao da će svećenik prije reći misu nego što će đavao donijeti kamen s mora. Kada je svećenik započeo misu jedna je žena doviknula svećeniku da izgovori samo prvu i zadnju riječ mise jer je đavao lukav i prevarit će svećenika. Čim je svećenik izgovorio riječ blagoslova đavao je pao mrtav i ispustio mramor na kojemu je ostala njegova slika. Poticaj ovoj priči može biti lik zmaja koji riga vatru na obelisku. Za neke istraživače ovo je heraldički znak reda zmaja kojemu je pripadao i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pa je moguće da je tom redu pripadao neki plemić iz Olova kome je podignut ovaj spomenik.

Čim je svećenik izgovorio riječ blagoslova đavao je pao mrtav i ispustio mramor na kojemu je ostala njegova slika.

Puk svoje naracije upisuje i u krajolik. Tako je ova priča o okladi svećenika i đavla ostavila trag jer “eno tamo je udario đavo repom kada je umirao i ostala je udolina gdje je udario”. Obelisk Varešani nazivaju baba krsatača i pred njim su neposlušna djeca morala ispovjediti svoje grijehe prije dolaska u svetište u Olovu. O nastanku vode sv. Roka nisam uspio naći predaju. Tijekom boravka u Bakićima susreo sam dvije muslimanke na samom izvoru koje su potvrdile priču o čudotvornosti vode i njezino ime vezano uz sv. Roka.

Predaje o rušenju crk­ve i samostana

Crk­va i samostan u Olovu zapaljeni su u noći 1/2. kolovoza 1704. po nalogu lokalnog upravitelja Sefer-paše koji je platio nekom Ciganinu Kotromanu da zapali olovsko svetište. U požaru je sve izgorjelo i od tada se ne zna ništa o Gospinoj slici. I katolici i muslimani imaju nekoliko predaja o kazni koja je zadesila onoga tko je zapalio crk­vu. Muslimani kažu da se Ciganin pretvorio u kameno brdo iznad crk­ve odmah čim je zapalio svetište. Kod katolika iz župe Jelaške spominje se predaja kako je poslije paljenja olovske crk­ve Ciganin nastavio paliti sve crk­ve u okolici i kada je zapalio onu u Jelaškama, “sva mu se utroba prosula i na mjestu je umro”. Hodočasnicima iz Vareša neki stariji su znali pokazivati kamene tragove ravnomjerno raspoređene u šumi koji su ostali od Ciganina koji je zapalio crk­ve u Olovu i Bakićima.

Muslimani kažu da se Ciganin pretvorio u kameno brdo iznad crk­ve odmah čim je zapalio svetište.

Muslimani u predaji kao razlog za rušenje crk­ve vide u neslozi fratara jer “su se nešto fratri posvađali i to se Gospi nije svidjelo pa je ona otišla iz Olova”. Kada je Gospa pobjegla (muslimani nikada ne spominju sliku) iz zapaljene crk­ve onda je stala na jednoj njivi koja se od tada zove Gospina njiva. Vlasnica te njive i danas živi u Gornjem Olovu i kaže da je to obična mala livada samo što je dosta ravna tamo gdje je Gospa zastala gledajući zapaljenu crk­vu. I katolici u okolici Kraljeve Sutjeske imaju predaje o tome da je Gospa krenula iz Olova za Kraljevu Sutjesku, ali “kada je došla do Teševa žetelice su žele pšenicu i zvonilo je podne. Nisu se pomolili i onda se Gospa vratila u Olovo. Zato naš narod [iz Kraljeve Sutjeske] grne u Olovo”. I u drugoj predaji govori se opet o narušavanju podnevne obveze moljenja molitve Anđeo Gospodnji kao razlogu povratka Gospe iz Kraljeve Sutjeske u Olovo, samo što se ovaj puta radi o svatovima koji nisu prekinuli pjesmu u podne.

Kod katolika nisam uspio čuti predaja o Gospinoj stazi što su muslimani kazivali i pokazali pješačku stazu iznad olovske crk­ve kojom nitko ne prolazi, ali nikada nije zarasla jer tuda je Gospa otišla iz zapaljene crk­ve.

Predaje o crnom kamenu

Uz crni kamen u Olovu pale se svijeće. Često se spominje kao kultni objekt koji jamči kontinuitet olovskog svetišta. Skloniji sam mišljenju da je duboko ukopan dovratak porušene crk­ve postao kultni objekt kada se tijekom uklanjanja ostataka nije mogao izvaditi iz zemlje. Kako je on ostao jedini iznad zemlje, poslije raščiš­ćavanja terena za gradnju nove crk­ve vjerojatno se tada oko njega počelo spontano paliti svijeće.

Kada se vrh kamena izravna sa zemljom bit će smak svijeta.

Oko kamena su se također isprele predaje koje govore da je to kamen na kome je Gospa sjedila dok je dojila Isusa. Druga jedna predaja govori kako su se Sotona i njegovi anđeli došli veseliti nad porušenim svetištem. A Gospa i Božji anđeli su potjerali ove sotonske i kada ništa nije mogao uzeti đavao je samo repom dotakao ovaj kamen i zato je crn. Ipak, među zanimljivije spada predaja o tom kamenu koju su mi ispričali župljani u Čemernu kazujući kako je “to kamen koji je bio u Isusovu grobu i kada je Isus uskrsnuo kamen je krenuo za njim u raj. Isus se okrenuo i rekne kamenu: ‘O, kamene, okamenio se.’ I onda je kamen pao u Olovo. I svake godine kamen se spusti koliko je pšenično zrno. Kada se vrh kamena izravna sa zemljom bit će smak svijeta”.

Gospina voda

Mnoga hodočasnička mjesta nastala su uz izvore mineralne vode. U Olovu je izvor mineralne vode koji nosi naziv Gospina voda. O izvoru kao kultnom mjestu nema nikakvih zapisa u arhivi svetišta. Jedini pisani trag je, već spomenuta, pripovijetka Ive Andrića. Tamo je opisan nadsvođeni bazen ljekovite vode. Na fotografijama starog Olova vidi se mala kućica koja se preteča današnjeg lječilišta u kome je odveden izvor mineralne vode.

Gospina voda bila je kultno mjesto sve dok “partizani nisu uzeli vodu i odveli je u hotel. Ali ne mogu oni ništa. Opet je Gospa narodu ostavila izvor. Eno, kako god uzmu, na drugom mjestu izvire. I, mnogo naroda ne zna za vodu, inače nije se moglo prije prići. Jedan je doktor iz hitne pomoći pitao bi li mi [katolici] voljeli da nam opet ozidaju bazen. A, čovječe kako ne bi bili sretni. Pa, vidi samo kako izvire voda kada je god zatvore. Neće Gospa ostaviti naroda bez svoje vode”. Ispričala mi je to župljanka iz župe Vijaka poslije molitve i umivanja na izvoru vode nedaleko od bazena. Ljekovitost vode i muslimani i katolici pripisuju njezinom izvoru ispod crk­ve. Osim, što muslimani kazuju da se i crk­va dala izgraditi iznad pećine u kojoj stanuje Gospa i ispod čijih nogu izvire voda koju i oni zovu Gospina voda. Mnogi i danas uzimaju ovu vodu i piju je. Katolici pak nose vodu domovima i njome blagoslivljaju kuću i okućnicu.

Ljekovitost vode i muslimani i katolici pripisuju njezinom izvoru ispod crk­ve.

Ovo je samo dio prikupljene građe o olovskom svetištu u kome je zajedničko dijeljenje prostora katoličkih hodočasnika i muslimanskih stanovnika intenzivirano prenoćištima katolika u domovima muslimana, dijeljenje hodočasničkog vremena i sudjelovanja muslimana na misama, kao i njihovo druženje izvan svetišta bilo kontekst u kome se stvarao, interpretirao i prenosio korpus naracija.

Zajedničko korištenje mjesta i prostora podrazumijeva i dijeljenje nekih vrijednosnih ideala kao što su vjera u posredničku osobu Marije, Gospe Olovske, i duhovna privlačnost olovskog svetišta čime se mogu tumačiti zajednički elementi u interpretaciji povijesnih događaja i iskustva Svetoga usmenim kazivanjima. Različitosti motiva i interpretacija istih povijesnih događaja u narativnim formama kod katolika i muslimana mogu se promatrati i u odnosu na pozicioniranje današnjih nositelja usmenih kazivanja u odnosu na društveno pamćenje i sudjelovanje u povijesnim događajima pripadnika njihove etničke i religijske skupine. Priče kojima puk pripisuje čudesna izlječenja pripadaju drugom žanru i zato nisu spominjane u ovom radu.

(Knjiga Kalendar sv. Ante 2013.)