Katolici koji su redovno išli na vjeronauk ili čitaju Novi zavjet u svojoj obitelji trebali bi se sjetiti da o Mariji u Isusovu djetinjstvu govore samo Matej i Luka, piše umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije prof. dr. Mato Zovkić za portal Svjetlo riječi.

Matejevo evanđelje počinje rodoslovljem „Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova”. To rodoslovlje uključuje 41 ime i sadrži pučku tradiciju o lozi Davidovoj iz koje potječe Isusov poočim Josip. Kod Luke je rodoslovlje navedeno tek nakon Isusova krštenja na Jordanu (Lk 3,23-38). Ono sadrži 77 imena Josipovih predaka i završava Adamom. U događajima djetinjstva Isusova prema Mateju središte je Josip, sin Davidov, po kojem kao poočimu i Marijin sin postaje sin Davidov. Njemu anđeo govori pet puta u snu i on je uvjeren da to nije vlastito maštanje nego Božja poruka koju treba provesti.

Marko i Ivan nemaju ništa o događajima Isusova djetinjstva. Evanđelje po Luki počinje Proslovom kojim autor oslovljava „vrloga Teofila” i najavljuje djelo o Isusovim djelima i riječima „kako su nam predali oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi”. Ovo znači da on nije povijesni svjedok Isusa, nego ovisi o primljenoj propovjedničkoj građi koja je u prvoj Crkvi nastajala pod utjecajem dvanestorice Isusovih apostola i njihovih neposrednih nasljednika. Oko 600 stihova ili rečenica su građa vlastita Luki, u usporedbi s Matejem i Markom. U događajima Isusova djetinjstva prema Luki središnju ulogu ima Marija. Evo tih događaja:

• Svećeniku Zahariji za vrijeme nastupa u hramu anđeo najavljuje da će mu žena Elizabeta roditi sina, iako je u odmakloj dobi.
• Nazaretskoj djevojci Mariji, zaručenoj s Josipom, anđeo najavljuje da će je osjeniti Duh Sveti i rodit će sina bez intervencije muškarca.
• Trudna Marija pohodila je trudnu Elizabetu te prigodom toga susreta izrekla zahvalnicu o Božjoj naklonosti neznatnima i brizi za siromašne.
• Zaharija je prigodom rođenja svoga sina Ivana izrekao pjesmu kojom je najavio da će dječak pripravljati put Mesiji.
• Isus rođen u Betlehemu, a anđeli su uz njegovo rođenje najavili mir ljudima zato što im je Bog naklonjen.
• Josip i Marija prikazali su dječaka Isusa u hramu, a starac Šimun najavio ga je kao svjetlo poganskih naroda i slavu Izraela, što znači sveopćega Spasitelja.
• Starica Ana prepoznala dječaka Isusa kao najavljenoga Mesiju i svima o njemu pripovijedala.
• Dvanaestogodišnji Isus hodočastio u Jeruzalem s roditeljima i tom zgodom najavio da mu je važnije ono što od njega očekuje Otac nebeski nego zemaljski roditelji.

Pozdrav anđela Mariji „Raduj se najomiljenija – Haire keharitōmenē” (Lk 1,28) nadahnuo je kasnije biskupe i teologe da zaključe kako je Marija od početka svoga života bila izuzeta od istočnoga grijeha radi uloge u životu sveopćega Spasitelja. Naslovnici Matejeva i Lukina evanđelja razumjeli su da je Marija djevičanska majka: zatrudnjela je bez intervencije muškarca.

Luka je zabilježio Isusov nastupni govor u Nazaretu (Lk 4,16-30) u kojem je najavio da zatvara svoju stolarsku radnju i počinje propovijedati obraćenje radi nastupa Božje vladavine. Pri tome se poistovjetio s prorokom među povratnicima u Jeruzalemu koji se osjećao pomazanim od Duha Božjega te poslanim siromasima i bolesnima. Vjerskim poglavarima svoga naroda zamjerio se što je liječio i subotom kršeći tako odredbu o počinku na Dan Gospodnji, zatim zvao i poglavare na obraćenje (usp. Lukinu parabolu o farizeju i cariniku na molitvi – Lk 18,9-14) te isticanjem da je važnije milosrđe od žrtava (Mt 9,13; 12,7). Osobito izgonom trgovaca iz hramskoga dvorišta koji su se grešno bogatili zlorabeći potrebu hodočasnika da u svetom gradu kupe ovcu koju će prikazati za žrtvu (Lk 19,45-48 i ostala tri evanđelja).

Jedini Luka zabilježio je pohvalu majci Isusovoj od jedne oduševljene žene iz puka: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!” (Lk 11,27-28). Ova zgoda jedan je od Lukinih događaja gdje Isus iskazuje naklonost ženama ili ih pripušta među svoje uže sljedbenike: uskrišenje sina udovice iz Naina (Lk 7,11-17); skupina žena materijalno pomaže Isusu i dvanaestorici (8,1-3); Isus gost kod Marije i Marte (10,38-42); ozdravljenje zgrbljene žene (13,10-17); Jeruzalemke oplakuju nevinoga Osuđenika (23,27-30). Žena iz puka pohvalom majci Isusovoj iznijela je svoje oduševljenje onim što Isus govori i čini. Isus je prihvatio tu pohvalu te uzvratio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” Ovim on javno odaje priznanje svojoj majci što zajedno s njime traži volju Božju i spremna je vršiti je. On se zajedno s majkom osjeća sretnim na takvom putu kroz život i nudi drugima da zajedno s njime i Marijom uzimaju udio na takvoj sreći.

Luka je, zajedno s Matejem, Markom i Ivanom, zabilježio kako su pod križem Isusovim „stajali podalje i gledali to svi znanci njegovi i žene koje su zajedno s njim išle iz Galileje” (Lk 23,49).

Luka je, zajedno s Matejem, Markom i Ivanom, zabilježio kako su pod križem Isusovim „stajali podalje i gledali to svi znanci njegovi i žene koje su zajedno s njim išle iz Galileje” (Lk 23,49). Oni su čuli, zapamtili i kasnije pripovijedali tri riječi s križa koje donosi jedini Luka: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine” (23,34), „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (23,43) i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (23,46). Po ovim riječima Isus je s križa ostao otvoren za bližnje i Boga: on je strpljivi patnik koji inspirira na obraćenje, kako jedini Luka ističe nakon Isusova izdahnuća: „I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa… A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo” (23,48.55).

Luka je na početku Djela apostolskih donio popis jedanaestorice apostola. Oni su zajedno s Galilejkama, majkom Isusovom i „braćom njegovom” u molitvi čekali silazak Duha Svetoga prije nego počnu propovijedati židovima i poganima Isusa raspetoga i uskrsloga kao evanđelje i sveopćega Spasitelja (Dj 1,12-13). Ovim Luka ističe kako se majka Isusova zajedno sa ženama Galilejkama koje su ga podržavale tijekom mesijanskoga djelovanja aktivno uključila u život i djelovanje prve Crkve. O Marijinoj smrti nije ništa zabilježeno u Novome zavjetu.

Za Luku je Marija duhovno jaka židovka koja je u svojoj zahvalnoj pjesmi pred Elizabetom izrazila vjeru u Boga naklonjenoga neznatnima i siromasima. Ona se tu s ponosom nazvala službenicom Gospodnjom u smislu da se svim svojim bićem podlaže Bogu u izvršavanju njegova plana. U duhu Ane, majke proroka Samuela (1 Sam 2,1-11), ona ističe kako se Božja dobrota proteže od koljena do koljena nad onima koji se Boga boje u vjerničkom smislu riječi. Bog razgoni umišljene oholice, silnike skida s prijestolja, a uzvisuje neznatne! Ovo znači da je uočavala Božje djelovanje u svijetu i njezinu narodu. Osjećajući se pripadnicom Izraela sluge Božjega, Marija podsjeća na Božju naklonost Abrahamu u njegovu potomstvu. Iz pjesme „Veliča duša moja Gospodina” koju donosi jedini Luka (Lk 1,46-55) razvidno je da je Marija više od pobožne židovske domaćice. Ona prati Božje djelovanje u svijetu i preuzima svoj dio uloge u ostvarenju Božjega plana spasenja. Isus joj je bio zahvalan što se iz tjelesne majke razvila u njegovu duhovnu suradnicu.

Za Luku je Marija duhovno jaka židovka koja je u svojoj zahvalnoj pjesmi pred Elizabetom izrazila vjeru u Boga naklonjenoga neznatnima i siromasima.

Zajedno s Galilejkama koje su dopratile Isusa u Jeruzalem te doživjele njegovu strpljivost na križu i ukazanje Uskrsloga, Marija je podržavala apostole koji su propovijedali da je Isus Krist i evanđelje ponuđeno židovima i poganima (usp. Dj 2,37-40). Za nju su Crkva oni koji se, na propovijedanje apostola, obraćaju Isusu kao Kristu i Gospodinu (Dj 9,32-35). Prvih godina nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća apostoli su se zadržavali u Jeruzalemu dokazujući da se na Isusu ispunjavaju proročanstva o Pomazaniku iz kuće Davidove. Nakon što im je zabranjeno propovijedati u Jeruzalemu, oni i njihovi suradnici počeli su propovijedati izvan Palestine, na grčkom, također pripadnicima drugih naroda. Morali su ne samo poslužiti se jezikom koji su razumjeli stanovnici tih naselja nego i prilagoditi se njihovoj kulturi. Tako je u Antiohiji nastala prva kršćanska zajednica sastavljena od većine obraćenih pogana i dobila ime „kršćani, Kristovci” zbog svoje vjere u Isusa koji je evanđelje i Krist (Dj 11,19-26).