Kako je čitanje u crkvi opisao jedan profesor, donosi Aleteia. U prošlosti sam mnogo puta predavao govorništvo na fakultetu. Osim što sam od studenata zahtijevao da održe uobičajenu vrstu govora u skladu s uobičajenim kategorijama, uvijek sam uključivao dijelove o recitiranju poezije i javnom čitanju pred grupom. Oboje su oblici umjetnosti, mislim (možda pretjerujem, ali barem sam ih tako učio).

Dobro obavljeno, javno čitanje Svetog pisma više je od pukog čitanja Biblije. Posao lektora je pročitati odlomak iz života kako bismo mogli čuti Božju poruku za nas, iz prve ruke, za sebe.

Dakle, ovo je prva stvar. Javno čitanje nije javni govor. To vrijedi i u suprotnom smjeru: javni govor nije javno čitanje. Previše se puta jedno zamijeni s drugim. Gotovo svaki priručnik za lektore koji sam pročitao naglašava kontakt očima s vjernicima, čak do te mjere da daje pisane natuknice kada ostaviti tekst i pogledati u ljude. Ponovit ću stoga: javno čitanje nije javni govor.

Lektor mora stajati po strani, od sebe. Dakle, posao lektora je izgovoriti tekst na način da nam govori sam tekst, a ne lektor.

Vlastitosti javnog govora i čitanja

U javnom govoru, govornik se mora vidljivo povezati s publikom kako bi uspostavio i stvorio autentičan odnos. Javni govor zahtijeva stalni kontakt očima i gestikulaciju te angažiran i energičan govor tijela s naglaskom na lice. Govornik ih spaja s riječima kako bi privukao pozornost slušatelja na sebe, tj. kako bi pridobio publiku za ono što govori.

No, lektor koji javno čita trebao bi biti nevidljiv, skriven unutar teksta koji se čita. Bogoslužno čitanje Svetoga pisma je susret s tekstom iz Svetoga pisma, a često i tekstom koji slušateljima nije nepoznat. Našu pozornost mora zaokupiti tekst — koliko god poznat bio — a ne lektor. Podizanje pogleda s teksta kako bi uhvatili nečiji pogled odvraća pažnju od teksta. Lektor mora stajati po strani, od sebe. Dakle, posao lektora je izgovoriti tekst na način da nam govori sam tekst, a ne lektor.

Neka od uobičajenih pravila za javni govor naravno vrijede za lektore: Pažljivo obratite pažnju na izgovor, izgovor, kvalitetu glasa, korištenje mikrofona, tempo riječi (ne prebrzo, ne presporo). Bez obzira na to, same značajke koje zapravo ulaze u javni govor umanjuju javno čitanje. Čitanje Svetoga pisma u bogoslužju znači usmjeriti našu pozornost na tekst, a ne na lektora. Javno čitanje, ponovit ću opet, nije javni govor.

Postoje samo dvije prilike koje zapravo zahtijevaju da lektor pogleda bilo koga u zajednici, a nijedna se ne događa tijekom samog čitanja. Prvi je uvodna najava, “Čitanje iz…” Gledajte te ljude ravno u oči dok to radite, kako bi znali da namjeravate nešto ozbiljno. Zastanite nakon što izgovorite uvod i mentalno izbrojite do tri prije nego što počnete s tekstom.

Posljednja prilika je završni navještaj, “Riječ Gospodnja”. Nakon čitanja ponovno zastanite, isto brojite do tri, a zatim izgovorite zaključak. Isprekidana tišina najbolje je dostupno privlačenje pažnje. Iskoristite je dobro. U suprotnom, oči bi vam trebale biti uprte u tekst koji naviještate. Vaša pažnja na tekst privući će našu pozornost na ono što se čita.

Javno čitanje, ponovit ću opet, nije javni govor.

Priprema?

Vježbajte naglas; pročitati tekst 10 puta nije previše – naglas. Morate se upoznati s riječima, njihovim tokom i naučiti gdje će pauza ili vokalni naglasak pomoći jasnoći.

Naglasak riječi? Istražite različite načine na koje bi tekst mogao biti osvijetljen tonom vašeg glasa. Ima ironije u Svetom pismu, humora, razigranosti, turobnih upozorenja, srcedrapajuće jadikovke, razmjene razgovora, podsmješljivih šala (“Može li išta dobro doći iz Nazareta?”), pripovijedanja i još mnogo toga. Ne mogu se sjetiti nijedne verbalne karakterizacije koja nije u Svetom pismu. Neka težina riječi ukazuje na raspoloženje i ton i isporuku za čitanje.

Mikrofon? Ne oslanjajte se na mikrofon da biste projicirali svoj glas. Pronađite pravu udaljenost koja vam je potrebna kako vaš glas ne bi bio ni izgubljen niti nadmoćan.