Odgovor na to pitanje bitno je kontekstualno uvjetovano: sve ovisi o tome koga se točno pita i što se točno čita.

Latinska Crkva, a onda i sav Zapad na modernim svjetskim jezicima, zovu ju Bazilikom Svetoga groba i danas je pod tim imenom ona u svijetu i najpoznatija. Zašto najsvetije mjesto kršćanstva, crkva izgrađena na mjestu za koje se vjeruje da je mjesto Isusova prijelaza iz smrti u život te pobjede života nad smrću, nije nazvano po uskrsnuću i životu, nego po smrti i grobu?

Navedena se činjenica često teološki tumači, kako od strane svećenikā i vodičā po Svetoj zemlji tako i od strane novinarā u različitim medijima, uglavnom na temelju dva razloga. Kao prvi navode to što je prazan grob u evanđeljima prvi vjesnik uskrsnuća Gospodinova jer, prije iskustva osobnog i nadasve preobražujućeg susreta s uskrslim Gospodinom, svjedoci se susreću s tajnom praznoga groba. Kao drugi navode to što mrak i hladnoća groba ističu surovu i brutalnu realnost Isusove smrti jer, da nije najprije bilo tame te smrti, ne bi kasnije bilo niti svjetla uskrsnuća.

Koliko god takva objašnjenja imena te bazilike nama danas zvučala biblijski i teološki utemeljeno, pa čak i poprilično duhovno i pobožno, povijesno gledajući to i nije baš tako. Vjerno služeći istini i iz ljubavi prema istini, treba to jasno istaknuti, ali onda i argumentirano obrazložiti. Naime, nije dovoljno samo reći što nije – treba reći i ono što jest. Istine se pritom ne treba bojati jer svi dobro znamo da ona samo oslobađa (usp. Iv 8,32), ponajprije od zabludā – svjetlo istine razgoni mrak neznanja.

Golemi sakralni kompleks iz rimskog razdoblja kojeg je na tom mjestu u prvoj polovici 4. stoljeća dao izgraditi car Konstantin kao svetište spomena na pashalno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, na otajstva vjere koja je ranokršćanska tradicija vezala upravo za to mjesto prepoznajući u njemu ono povijesno autentično mjesto tih povijesnih događaja koji su i za nas danas događaji i otajstva našega spasenja, zvao se upravo i jedino „Martyrium“ i „Anastasis“, dakle po muci i po uskrsnuću Isusa Krista. Ta je povijesna činjenica izuzetno dobro dokumentirana u povijesnim izvorima, počevši od samoga doba u kojemu je taj kompleks izgrađen, preko raznih mozaika iz bizantskog razdoblja, pa sve do brojnih svjedočanstava iz putopisā hodočasnika koji su, potaknuti svojim vjerskim osjećajima te svojom duhovnošću i pobožnošću, to mjesto posjećivali u kasnijim stoljećima. Svi taj kompleks Konstantinove bazilike nazivaju isključivo „Martyrium“ i „Anastasis“, što upućuje da je on imao dvije jezgre.

Sama bazilika zvala se „Martyrium“ – muke Gospodinove. Što se pak njezine arhitekture tiče, treba istaknuti nekoliko stvari. Iza njezine lijeve lađe, nalazila se kapela Kalvarije – dakle, izvan same bazilike. Iza njezine glavne lađe i apside, u kojoj je naravno bio oltar (ali ne priljubljen uza zid apside kao kakva komoda, kako to neki vjernici privrženi tridentinskom obredu pogrešno misle i onda druge uvjeravaju da je oduvijek baš tako bilo, od samih početaka kršćanstva, a bilo je tek od razdoblja baroka kao plod posttridentske protureformacije), s obje strane apside izlazilo se u unutarnji atrij s trijemovima, iza kojega se nalazio mauzolej, rotonda u čijem je središtu bila kapela Groba – dakle, izvan same bazilike. Bazilika „Martyrium“ je, naime, bila posvećena upravo Muci, a njoj pridruženi kao dio njezinog sakralnog kompleksa bili su kako Kalvarija tako i Grob, ali ne kao dio same crkve te se ona po njima nikada nije niti zvala.

Mauzolej u čijem je središtu bila kapela Groba (aedicula) zvao se pak „Anastasis“ – uskrsnuća Gospodinova. Od velebne Konstantinove bazilike „Martyrium“, nažalost, danas nije ostalo gotovo pa ništa vidljivo. Tijekom stoljeća su se kasnija kršćanska zdanja na tom mjestu više puta i na više načina – nakon mnogih razaranja – zato gradila i nadograđivala upravo oko donekle sačuvanih preživjelih ostataka rotonde i kapele Groba (aedicula), dijelova nekadašnjeg Konstantinova mauzoleja „Anastasis“, pa se zato današnja bazilika – pretežito iz 11. i 12. stoljeća uz kasnije brojne obnove, a koja uključuje kako Grob tako i Kalvariju – u ambijentu Latinske Crkve i njezine tradicije i zove upravo po Grobu. No, u početku ne bijaše tako. Upravo se taj dio, u kojemu je kapela Groba, koji je kasnije postao jezgra današnje bazilike, koja se danas naziva po Grobu, od početka zvao „Anastasis“ – uskrsnuća Gospodinova.

Foto: Hrvoje Kolak, SDB

Za odgovoriti na pitanje o imenu današnje bazilike, neophodno je najprije poznavati barem nešto povijesti i arheologije Svete zemlje općenito te Jeruzalema posebno. Naime, razlozi zbog kojih se nešto tijekom naše prošlosti događalo uglavnom su prilično konkretni i praktični, a to se sve tek naknadno teološki tumačilo i opravdavalo. Tako to inače u povijesti biva: na konkretne i praktične potrebe i probleme traže se i pronalaze odgovarajući i prikladni konkretni i praktični odgovori i rješenja, a tek se kasnije njima pripisuju i neka druga „ljepša“ značenja (tako je to kod tamjana u bogoslužju ili kod celibata u disciplini). Stoga ne treba odmah kojekakvim „teologiziranjem“ i „spiritualiziranjem“ tražiti (točnije, izmišljati) duboke i uzvišene „prave“ razloge nečega kako bi se time „iskristaliziralo“ ono što se zapravo ne zna.

Sve to što se inače govori i piše o praznom grobu nije doduše teološki ništa pogrešno. Dapače, sav taj govor o prvim svjedocima Kristova uskrsnuća koji se, prema evanđeoskim izvještajima, prije nego su i sami povjerovali u trenutku svojeg osobnog iskustva nadasve preobražujućeg susreta s Kristom raspetim i uskrslim kojega su nakon smrti na križu odjednom vidjeli živoga, najprije susreću s tajnom praznoga groba koji je tako prvi i neizravni vjesnik uskrsnuća, kao i o tome da je Isusova smrt bila nužan preduvjet njegovog uskrsnuća, teološki je sasvim u redu.

Jedino što teološki uopće nije u redu i što je teološki veoma pogrešno – a svejedno se tu i tamo čini – jest tvrditi da je prazan grob dokaz uskrsnuća. Prazan grob po sebi nije nikakav dokaz ničega, a pogotovo ne uskrsnuća. On to zapravo ne može niti biti. Grob je mogao biti prazan i iz nekoliko drugih razloga i ta se činjenica može protumačiti na razne načine, a ne isključivo uskrsnućem. Već nam i sama evanđelja to jasno kažu (primjerice, Mk 16,1-5 i Lk 24,1-4.11-12.24, a pogotovo Mt 27,62-66; 28,11-15 i Iv 20,1-2.11-15). Prazan grob kao prvog – i tek neizravnog – vjesnika uskrsnuća možemo tumačiti jedino u svjetlu pouskrsne vjere rane kršćanske zajednice u uskrsnuće, na temelju vjere da je Bog Isusa uskrisio od mrtvih, a ona proizlazi tek iz osobnog susreta s Kristom raspetim i uskrslim koji čovjeka korjenito preobražava. Bez te i takve vjere, prije te i takve vjere, prazan grob nikada ne bi mogao biti protumačen kao vjesnik uskrsnuća. Nikome tako što ne bi moglo pasti na pamet.

Međutim, gore navedena teologija, premda dobra (pod uvjetom da o praznom grobu ne govori kao o „dokazu uskrsnuća“), nema baš nikakve veze s razlogom zbog kojeg se današnja bazilika zove tako kako se zove. Spomenuta tumačenja odnosa Isusova groba i Isusova uskrsnuća, iako valjana s obzirom na naraciju evanđeoskih pripovijesti, s obzirom na samo mjesto i povijest mjesta o kojemu se govori, a onda i na samo ime današnje crkve, nažalost nisu održiva.

Osim toga, dovoljno je pogledati istočne kršćanske tradicije, odnosno tradicije istočnih Crkava – kako pravoslavnih tako i katoličkih – koje i dan-danas tu postojeću baziliku nazivaju Bazilikom Uskrsnuća, vjerno imenu mauzoleja „Anastasis“, a ne Bazilikom Groba. Jedino je Latinska (rimokatolička) Crkva i njezina tradicija prigrlila taj naziv.

Ta povijesna činjenica može biti dobro pitanje kao molitveno-meditativni poticaj za promišljanje i razmatranje svima nama. Mi kršćani Zapada tu baziliku zovemo po onome materijalnome što u njoj vidimo i dodirujemo (po Grobu), dok ju kršćani Istoka pak zovu po onome duhovnome u što vjeruju (po Uskrsnuću). Naravno, iz toga ne slijedi da mi u Latinskoj Crkvi to ne vjerujemo, ali ta je činjenica naziva današnje bazilike ipak indikativna – jasno upućuje tko je u kršćanskom svijetu na što fiksiran i fokusiran te što je kome na tom svetom mjestu Svetog grada Svete zemlje zapravo u središtu pozornosti. Ono materijalno što se dira, ljubi i sve ostalo (doduše iz vjere, jer sve su to ipak pobožne geste i vanjski izrazi te vjere, pa ih kao takve ne valja jednostrano osuđivati) ili ono duhovno u što se vjeruje (pa čak i kada se to materijalno ne dira, ne ljubi i sve ostalo, jer možda nije nečiji izraz vjere, što također ne valja jednostrano osuđivati)? Pitanje je to koje ne samo svojim prijateljima, kolegama, studentima i hodočasnicima nego i samom sebi postavljam, doslovno svaki put kada dolazim na to sveto mjesto Svetog grada Svete zemlje, na najsvetije mjesto kršćanstva.

Treba biti pošten i priznati da naša vjera nije vezana za mjesta kao da bi o njima nužno ovisila i kao da bi ona za nju bila presudna – blaženi su oni koji, premda ne vidješe, vjeruju (usp. Iv 20,29c), a Božja je riječ zapisana da mi vjerujemo (usp. Iv 20,31c) – ali čašćenje nekoga mjesta proizlazi iz vjere i na njega se hodočasti i na njemu se slavi sveta euharistijska žrtva upravo iz vjere. Bitna je, dakle, vjera koju tradicija veže s nekim mjestom, a ne to mjesto samo po sebi. O tome svi možemo razmišljati u ovim svetim danima, kako oni koji na tim mjestima trenutno jesu tako i oni koji na njima nisu, a možda žele, ali nažalost ne mogu biti.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.