U ovoj devetnici u čast sluge Božjega o. Ante Gabrića susreću se siromašni i bolesni koje je otac Ante pohodio. Kroz sva pisma oca Ante provlači se jedna posebna nit, nit njegove sreće što je svećenik koja ga nikad ne napušta: “Tajna našeg svećeničkog života, tajna i sreća…! Kako je divan ovaj naš svećenički život, život vječne mladosti… Kako je krasan svećenički život uza sve križeve i žrtve!”

Križ je raspoznajni znak misionara i sluge Božje oca Ante. U nastavku se donosi dio njegove molitve “Žeđam” koju je napisao u Kurseongu kao bogoslov ratne 1942. godine. Ona nas može napose na Veliki petak ispuniti posebnim osjećajima. Pisma ova Gabrića možete pratite iz dana u dan kroz ovu devetnicu i moliti za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

“Žeđam”

Podnevni sat prvog Velikog petka na Kalvariji. Iscrpljen i istrošen, „ljubeći nas do kraja“, Božanski Mučenik završava zadnji dokaz ljubavi prema neumrlim dušama, prema nama. Sred silnih muka, okrvavljen i pokriven upaljenim ranama prošaptao je baš svoj „Žeđam!” Usta su suha, usnice gore. Naš Spasitelj čezne za kapljicom vode.

No, kad bi bila samo ta tjelesna žeđ! Kudikamo veća i žarča žeđ morila je u taj čas to Božansko Srce, – žeđ za dušama.

“Žeđam” za vama, neumrle duše, koje ste me toliko stajale, radi kojih sam s neba na zemlju sišao, radi kojih sam se uspeo na ovaj kalvarijski vrhunac, da me raskriljenih ruku i probodena Srca možete vidjeti i k meni doći…

Isus žeđa za dušama, žeđa za milijunima pogana Bengalije, žeđa za bijednim sirotanima na ušću Gangesa koji još ne znaju da je to Srce i za njih bilo probodeno, da to Srce i njih ljubi nježnom ljubavlju.

Naši dragi prijatelji, o utažimo ovu žeđ Spasiteljevu! Molimo se i žrtvujmo dnevno da bi sve duše naskoro upoznale ovu raspetu Ljubav! To će biti naša najljepša uskrsna čestitka svim ljudima razasutim po rižištima i močvarama Gangesove delte i po neprohodnim Sunderbanskim džunglama.

To će biti čestitka poganima, čestitka i najveća pomoć misionarima koji se žrtvuju za spasenje ovih duša koji nastoje svima svojim silama da Bengaliji dadnu Srce Isusovo i Srcu Isusovu Bengaliju. I mi osjećamo Vašu pomoć, Vaše molitve i žetve prikazane za naš rad, pa Vam, evo, ponovno prigodom svetih uskrsnih blagdana zahvaljujem iz dna srca, moleći dobrog Spasitelja da Vam On dostojno naplati Vašu velikodušnost.

Bio Vam sretan i veseo Uskrs! Sred teških prilika današnjih vremena, sred tolikih pogibelji za dušu i tijelo, Uskrsnuli Spasitelj bio Vaša utjeha, snaga i radost!

1. DAN

MELINA

Naša junakinja Melina, Ona se jedva može micati. Strašna bolest gube polako joj izjeda noge. Već više od 10 godina ta Božja junakinja kao kandilo pred oltarom polako izgara žrtvujući se u ovom malom hramu, slamnatoj kolibi.

Kolibica joj je tako niska, da sam se jedva u nju mogao uvući. Kad god sam pohodio selo Uttor Para, uvijek bih se navratio k Melini, da je blagoslovim i da ja primim njezin blagoslov: onaj njezin osmijeh, malo kao tugaljiv, no tako divan, pun pouzdanja, pun vjere, pun vječnosti.

Leži na slami. Uz nju je njezino blago: jedna koza, u kutu mačka i dvije kokice. Na slamnatom krovu visi križ, njezino najveće blago. Desna joj je noga jedna golema rana, zavezana dronjcima. Kad se malo bolje osjeća, dogura se do kapelice. A kad ni to ne može, njezin vjerni muž Gupo uzme je na ruke, pa je kao malo dijete donese u crkvu. Ona ne bi nikad htjela ostati bez svete pričesti. Ona Isusa treba, ona Isusa voli. I Isus voli nju, a ja sam siguran, da i Isus nju treba, da preko njezine žrtve dade milosti svoje kalvarijske žrtve onima koji Ga još ne poznaju.

Danas Melinu uz gubu muči i groznica. Stoga me zamolila da bih poslije svete mise Isusa donio u njezinu kolibu. Ona će na slami pripraviti oltar, kao što je ono u Betlehemu učinila, draga Gospa. I uz to, dakako, i još jedan ljepši oltar, oltar svoga srca. Pod misom svi smo se molili za Melinu. Cijelo je selo voli. Poslije mise svi smo moleći i pjevajući otpratili euharistijskog Isusa do Melinine kolibe. Krasna tijelovska procesija uz Kultoski kanal, pokraj malog seoskog groblja, dolje preko rižišta do slamnate Melinine kolibe, crkvice ove žive mučenice. Kako je krov nizak, klečeći sam obavio svete obrede. I koza, i kokice, i mačka i sve je mirno na slami. Melina sklopljenim rukama pozdravlja svoga Boga, koji eto iz ljubavi prema njoj ponavlja opet betlehemsko čudo. Obukla je novu haljinu. Netko je tu haljinu darovao za naš veliki kip Blažene Gospe u crkvi, da se po bengalskom običaju Gospa, u to »obuče«. A kako ja znam, da draga Gospa jako voli Melinu, tu sam haljinu dao Melini. Siguran sam da se Nebeska Majka u nebu obradovala, kad je svoju dragu kćerku Melinu vidjela u tom lijepom odijelu, pripravnu da primi Njezina Sina. Izgledala je Melina kao Božji anđeo, puna svrhunaravne radosti, s ona dva oka, u kojima je titrao uskrsni Aleluja.

»Evo Jaganjca Božjega…« I ova božanska Žrtva postaje jedno s ovom ljudskom žrtvom, da bi ova ljudska žrtva mogla postati dionicom božanskih milosti ove božanske Žrtve. Klanjajmo se smjerno toj velikoj tajni. Danas mi je ta vječna ljubav i tajna izgledala još divnija i značajnija u ovoj maloj slamnatoj »katedrali« na domak Sunderbanskih džungla.

Ljudi su klečali vani pred kolibom. Izmolili smo zajedno zahvalne molitve, koje je predvodila Melina. Ne iz molitvenika, jer ona ne zna čitati; bila je to zahvala srca, bio je to hvalospjev »Veličaj, dušo moja, Gospodina!« koji je izvirao iz srca, koje je postalo jedno s Božanskim Srcem. Nikoga nije zaboravila. Spomenula je svetog Oca u Rimu, svećenike, sestru Antoniju, koja joj je poslala lijek; seoske djevojke, koje su joj donijele vode; malu Šarolu, koja je donijela travu za kozicu; sve one, koji su je danas došli pohoditi; sve one, koji na svijetu trpe; i onda s osmijehom, gledajući na svoje novo odijelo, drage Nebeske Majke, koja joj je posudila ovaj lijepi »sari«.

Dobra Melino, moli se za nas i uči nas tajni križa, tajni trpljenja!

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

2. DAN

S POKISLIM JARCIMA

Korizma je. Gotovo sam stalno po udaljenim selima misije. Sve želim pohoditi i pripraviti za veliki uskrsni blagdan.

Ispržen sam kao rak. Vrućina je već pritisla i do 110 stupnjeva F u hladu. A i oluje iznenada dođu. Jedna takva oluja uhvatila me baš kad sam se približavao Piprekhalskoj rijeci. Druga misa bit će poslije podne u selu Šombhunogoru. Uputio sam se oko 11 sati. Bilo je oblačno, no ja skočim na bicikl, nadajući se da ću biti brži od crnih oblaka, koji su se na zapadu gomilali. Prispio sam do rijeke. Što bi čovjek rukom o ruku: lišće, slama, grane, da o prašini i ne govorim  poče zviždati na nasipu rijeke. Kako sam mršav, u jedan čas sam bio na zemlji. Vjetar me jednostavno podigao i skotrljao niz nasip. Debele kapi kiše i tuče počele su udarati po licu. Guram bicikl uz nasip, pa što su me noge nosile, poletio sam prema jednoj maloj zapuštenoj kolibi. Tek kojih 200 do 300 metara, no i u to kratko vrijeme sasvim sam pokisnuo. Dršćući temperatura je zbog oluje naglo pala! I zablaćen, ugurao sam se u kolibicu, kad vidim: sve je već puno pokislih koza i jaraca. Be, be, beee!  kao da me zovu. Pomislim: U dobro si društvo došao! Svoj k svome! Pa smo se nekako u kutu stisnuli, jer je posvuda curilo, a strašna oluja kao da je htjela i ono malo slame odnijeti. Veli naša narodna: »Iako je kuća tisna, nisu čeljad bisna!« pa smo se mi nekako složili…

Eto, kako vidite, metkovski rod nije tako loš … No ne znam jeste li  ikada morali čučati blizu mokrih koza. Ako, niste, bolje da vam ne opisujem taj »kozji miris«, a da vam o njihovim buhama i ne govorim.

Bicikl je, sasvim zablaćen, ležao uz nasip. Posvuda blato. Nema druge: bicikl na rame, pa uz rijeku put Šombhunogora. Iscrpljen sam bio. Nisam više mogao hodati. Srećom opazim na Gangesu la¬đicu. Kroz blato skotrljam se niz nasip. Uz rijeku je, međutim, blato bilo tako duboko, da sam se jedva mogao izvući. Pomogla su mi dva mladića što su bila na lađici. I oni su pokisli i uplašeni. Ona strašna oluja uhvatila ih na rijeci kod Šatkaure. Mislili su da će se utopiti. Lađica na sve strane curi. Sve je mokro, no mogao sam barem malo sjesti i odmoriti svoje jadne metkovske kosti.

Sretno smo stigli do Šombhunogora. Veslali su oni, veslao sam i ja. Kapelica je uz rijeku. To je jedno od najmanjih sela. Tek pet obitelji. Slamnata je kapelica jako oštećena. Oluja je odnijela dio slamnatog krova. Mislio sam služiti svetu misu poslije podne, no oko tri sata počelo je opet grmjeti, kao da su atomske bombe eksplodi¬rale. A onda se izlilo kao iz kabla. Krov je otišao … Moj Ante, stišći se uz sjeverni zid, gdje je bilo još malo slame na krovu. Stari je Mati dotrčao s dvije poderane vreće: na jednoj ću sijedjeti, a drugu ću staviti preko glave. Nego, tužna godino: on je na tim vrećama sušio ribu, pa je bio krasan zadah gnjilih rakova. A kako sam već prokisao kao pijetao … sa zahvalnim osmijehom vratio sam mu »rakovske vreće«.

Valjalo je prospavati noć onako mokar. Ipak sam jednu vreću zadržao, da imam na čemu spavati.

Ujutro je bila rana misa, poslije mise čaša vode i ispržena riža. Onda misnu torbu na leđa, pa se uz veselu popijevku uputih prema Bošontiju…

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

3. DAN

VJERA MOJIH ŽUPLJANA

Baš je ovih zadnjih dana pripalilo. Oko podne sam prispio pred Kokhonovu kolibu. On je bio u našoj školi. A bio je i vjeran ministrant. U selu je velika bijeda, pa je Kokhon otišao tražiti posla i već ga duge dane nema kod kuće. Majka mu je žalosna i plače. Uznojen i izmoren kleknuo sam pred kolibicom. Zajedno smo se pomolili za Kokhona, da i bi se naskoro vratio i majku razveselio.

Obilazio sam od kolibe do kolibe. Svugdje kratka molitva i blagoslov. Osobito djeci. To se nikada ne smije ispustiti. I dajući bla¬goslov tim Isusovim najdražima, koliko smo i mi blagoslovljeni!

Ljudi zamišljeno sjede pred kolibama i s čežnjom gledaju pre¬ma zapadu i oblacima. Gledaju i mole se. Sprema se oluja.

U Okhilovoj kolibi sjeo sam na rogožinu i lijevao si vodu na glavu. Tijelo mi je jednostavno gorjelo. Ne znam jeste li to ikada iskusili: kao da vam iskre iz tijela izlaze. A oči su kao dva plamena. Izmore ova putovanja, ali ipak nisi umoran. Tajna našeg sveće¬ničkog života, tajna i sreća!

Valjalo je blagosloviti nekoliko novih koliba. Katehiste Piusa još nije gotova, no kako je svećenik u selu, želi on to danas srediti. Čitava grupa dječice rogožine prostrle i u kolibi i pred kolibom. Počeli smo s lijepom pjesmom i krunicom. Sve za sreću Piusove obi¬telji, čitavog sela, osobito za kišu, za sjetvu riže. Za sutrašnju misu skupili su između sebe milostinju. To je zavjetna misa za kišu. Dok smo molili krunicu, tamni oblaci se nadvili i izli se prva tropska kiša razblaživši i nesnosnu vrućinu i utješivši srca siromašnih se¬ljaka. Djeca su od veselja zapjevala lijepu bengalsku pjesmu. Svi smo pokisli, jer je koliba tek privremeno bila pokrivena suhim palminim listovima.

Nakon toga preostalo je još nekoliko koliba. Valjalo je kroz bla¬to. Mrak, a i klisko je, pa smo svi nekoliko puta sjeli u blato …

Večera je bila kod Okhila: riža i ispržena tikva, i uz to nešto malih račića. Malo, no od srca. Zajedno smo izmolili večernju mo¬litvu. Od kiše čitava je veranda bila mokra, pa smo iz nekoliko rascijepljenih bambusa napravili krevet, stavili na to rogožinu, pa si mekšaj rebra na tom »Dunlopilu«. A komaraca na tisuće, s krava, s koza i iz okolnih bara. Krave samo udaraju nogama i mašu re¬pom da se oslobode te krilate nevolje. Mašu repom nad sobom, a mašu repom i nada mnom, jer je moj »krevet« bio baš na kraju ve¬rande uz štalu. I dođe mi misao: Vidiš, koji put ni rep ne bi loše došao ! ! ! Te noći sanjao sam čudan san: o metkovskim smokvama… No ostale smokve na smokvama, a Ante izgrižen od koma¬raca u Okhilovoj kolibi. Izgrižen, no živ i zdrav s glavom na ra¬menu.

Ujutro je kapelica bila puna puncata. Zavjetna misa za kišu ujedno je bila i zahvalna. Počivao blagoslov Božji nad našim polji¬ma i nad našim obiteljima! Pripravio sam u dvije velike zemljane posude svetu vodu, pa će oni time blagosloviti svoja polja.

Kad je tu sve završilo, krenuo sam niz rijeku prema kapelici Gospe Fatimske. Dug je to put. Preko Boro Molakhalija i Šurdjuberija. Ljudi su čekali pred kapelicom. Imat ćemo danas Križni put kroz selo. Bidhu nosi veliki križ. Prva je postaja pred njegovom ku¬ćicom. Mnogi su se hindu pridružili. Pjevajući i moleći, obiđosmo selo uz kanal. Dosta je protestanata u tom selu. Molili su nas da se za¬ustavimo pred njihovim kolibama. Trinaesta postaja bila je u dvo¬rištu starice Paramanik, udovice pokojnog Padria Baptista. Sagnuta i godinama i bolešću, kleči u prašini pred svojom kućicom. Kod sva¬ke postaje imali smo posebne nakane. Trinaesta postaja: Gospa pri¬ma Isusa u krilo: »Za starce i starice u selu i na cijelom svijetu«. Ja sam se posebno molio za tolike moje duhovne majke, koje su svojom ljubavlju i dobrotom preuzele brigu moje pokojne majke. I ova dobra starica Paramanik. Kad god sam došao u to selo, ona bi uvijek pripravila jednu čašu mlijeka i dala mi to na spomen moje drage pokojne majke. Mene je to uvijek veoma dirnulo. I dok sam joj davao blagoslov na rastanku, uvijek sam zamolio i njezin bla¬goslov.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

4. DAN

LUCIJO, ZBOGOM!

Zauvijek smo se oprostili s našom malom, dragom Lucijom. Baš kad je zvonce s crkvice Fatimske Gospe najavljivalo večernji »Angelus«. Zadnje se sunčane zrake gubile polako na zapadu, dok su jata ptica letjela dolje prema Sunderbanskim džunglama. Jedno jato kao da se odvojilo i spustilo  naglo nad groblje u zadnji pozdrav malom anđelku.

Svi smo voljeli malu Luciju. No, ne samo mi, nego ju je i Isus volio. Tako volio, da ju je od nas »ukrao«, da mu krasi nebo. Vrijedna kako je bila, sama je otišla prati svoj tanjur u malom ribnjaku. I nije se više vratila. Poskliznula se u vodu. Bilo je već kasno, kad su jadni roditelji opazili da je nema. Sve i svašta su kušali, no male joj se očice više nisu otvorile.

Bila je nedjelja. Imali smo baš pučke misije u selu Gosabi. Kad smo dobili vijest, seoska su dječica otišla do Lucijine kolibe, tamo na kraju sela uz rijeku Ganges. Od bambusa su napravili nosiljku. Položili su na nju Luciju i bijelim je platnom pokrili i uresili  šumskim cvijećem. Moleći i pjevajući, procesija se ovog anđelka uputila kroz selo. Mnogo je majčinskih srca zaplakalo, mnogo se oko toga dana orosilo.

Nevino Lucijino tijelo položeno je pred velikim križem. Misijska je propovijed bila baš o smrti. Svi smo se htjeli oprostiti od Lucije, otpratili je na posljednji počinak. S lica joj je odsijevao nebeski mir.

»Vrata Sionska, otvorite se: ući će Kralj slave . . . Tko je dostojan da uziđe na goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu Njegovu? Komu je duša nevina, kome je srce čisto!«

Lucija je dostojna. Ona je dobila »blagoslov od Gospodina i milosrđe od Boga, svoga Spasitelja«. O vječni Bože, ljubitelju čistoće … koji si danas k sebi u kraljevstvo nebesko pozvao ovu malu Luciju, daj da se i mi u tom istom kraljevstvu vječno možemo radovati!«

U ime svih oprostio sam se od Lucije. Zamolio sam je da nas iz lijepoga neba ne zaboravi. Da nas sve blagoslovi. I nas, i vas, naše drage prijatelje i dobrotvore.

Zbogom Lucijo, do viđenja u lijepom nebu. Večernji »Angelus« zvoni. Svi smo pokleknuli nad svježim Lucijinim grobom. Molili smo: »Milost Tvoju, molimo Te, Gospodine, ulij u duše naše … da mi po Njegovoj Muci i Križu k slavi Uskrsnuća privedeni budemo« … k onoj slavi Uskrsnuća, koju Lucija već uživa.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

5. DAN

NJIHOV DAN

Bio je to, uistinu, njihov dan, dan naših dragih prvopričesnika i prvopričesnica. S palmama u rukama ulaze oni u crkvu pjevajući krasnu bengalsku pjesmu »Doe Dišu Khrišto, Đoe Dišu Khrišto! Živio Isus Krist, živio Isus Krist!«

Bila ih je cijela vojska. Ne samo morapajska djeca, već i sva obližnja sela morala su poslati svoju djecu na glavnu misijsku postaju, da ovdje prime zadnju pouku. Došlo ih je kojih 150. Većinom pusta sirotinja, nemaju ama baš ničega. Neki su donijeli kao svoje jedino blago šuplji tanjur, iz kojega će jesti rižu. Drugi nisu ni to mogli. Trebalo se pobrinuti za kakav pokrivač za noć, jer je pred Uskrs još bilo dosta hladno po noći.

Ovdje će ostati tri tjedna. Neki plaču, kad su im roditelji otišli natrag kući. Za njih je to prvi put da su izvan svoga sela, pa i njih hvata »domotužje«. Tješim, mirim i brišem srebrne suzice …

Sutradan odmah na posao. Urođeničke sestre svete Ane preuzele su velik dio pouke na sebe. Razdijelili smo dječicu u nekoliko grupa, pa onda tri sata dnevno tumači, govori, pitaj i ispituj. S mnogima je trebalo početi od znaka križa… Pouka se davala u samostanu časnih sestara. Dječaci su tri puta dnevno išli »opare«, kako mi ovdje u Morapaju kažemo, tj. »na onu stranu«  preko kanala, gdje se nalazi samostan. Vodio ih je mali Bumbul, koji je dva pedlja visok, a dva i po širok! Zadnji u grupi bio je mali Antoni, sirotica. Od rođenja je hrom, pa ga je njegov vjerni prijatelj Bikhu svaki put preko nosio na leđima.

U ponedjeljak pred Cvjetnicu počeli su ispiti. Strogi ispiti! Neka dječica onog jutra od straha nisu ništa mogla jesti… Uzelo mi je ništa manje nego 11 sati dok sam sve ispitao. Prvi dan šest sati, drugi dan pet. Tu je istom bilo srebrnih i zlatnih suzica, jer sam bio prilično strog. Ali je bilo i osmijeha, kojih neću nikada zaboraviti. Onaj mali hromi Antoni bio je tako veseo, kad sam mu rekao da je prošao, mislio sam da će od veselja kao jelen skočiti na svoje male kržljave nožice … Na koljenima je izašao pred vrata, gdje su druga djeca čekala, pa je na sav glas zavikao: »Paš hoječhi! — Prošao sam!« Dao je bistre odgovore. Na svoj priprost način dakako, ali sam se zbilja divio djelovanju Božje milosti u ovim malim srcima.

Bili smo svi umorni, no radosti Cvjetnice uvelike su sve naplatile. U novim bijelim odijelima, s palmama u rukama stupa njih 80 kroz dupkom punu crkvu pred oltar, pjevajući slavu Isusu Kralju. Pa oni su slava, najveća, najljepša i najčišća Isusova, Njegovi prijatelji. Mnogi su ljudi naglas plakali. Imali su i zašto, jer ovako  što čovjek ne doživi svaki dan.

Pred samu svetu pričest rekoh im još dvije riječi, da ih podsjetim na sve one za koje se trebaju moliti. I vas su se sjetili. Dragi je Isus sigurno rado uslišao njihove molitve.

Sjetite se i vi ovih naših malih prijatelja u svojim molitvama, da bi oni svom Isusu mogli ostati vjerni kroz cijeli život, i da bi svojim dobrim primjerom mogli privesti još mnoge poganske dječice Prijatelju Malenih!

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

6. DAN

K DESETOJ GODIŠNJICI

29. ožujka 1930. bio je velik dan, kad je otac Pavao Mesarić prispio u Bošonti, daleko dolje u delti Gangesa, nadomak Sunderbanskih džungla. Velik i sretan dan za stanovnike sela Bošonti, no velik i značajan za čitav hrvatski narod, koji je tog dana dobio svoju prvu misiju.

Deset godina je već od tada minulo … Nad vitkim palmama prohujali su deset puta monsuni, deset puta su te palme cvjetale i napunjale okolicu opojnim mirisom. Žarko indijsko sunce izmamilo im je bijele i narančaste cvjetove, dok su se tamnozeleni listovi lelujali ogledajući se u svetoj rijeci Gangesu.

Deset puta već procvjetaše te palme, svjedoci novog života, pomlađene snage i sretne budućnosti.

I u sjeni tih palma žive sinovi tvoga naroda. Ostavili su rodnu grudu, svoj dom, roditeljsku ljubav… Oni tu žive, rade i žrtvuju se za spasenje neumrlih duša. U nesnosnoj klimi Sunderbanskih močvara, u bijedi i siromaštvu prolaze tiho i neopaženo njihovi dani. Dok se novinski stupci pune strahovitim vijestima o pripravama na svjetsko klanje i dok se crnim, debelim slovima javljaju čitavom svijetu »slavna« djela nogometaša, na Bengaliju, na 24. Parganas dolje u Gangesovom mulju nitko i ne misli.

Zar baš nitko? Ne misle ljudi svijeta, kojima je sve ona jadna šačica zlata i pehar slasti i uživanja. Za njih je Gangesova delta tek mjesto, gdje se sunčaju krokodili, gdje zavijaju šakali i gdje tigrovi šire strah.

No ipak za mnoge i mnoge širom domovine ovaj mali dio Bengalije uz obale svete rijeke Gangesa predmet je velikog zanimanja, iskrene ljubavi i nježne pažnje. Mnoge su ruke sklopljene i mnoga srca kucaju i osjećaju s Bengalijom.

Vaša su to srca, predragi dobročinitelji i dobročiniteljice i predobri naši mali misionari i misionarke. Mi vas u duhu gledamo kako klečeći pred svetohraništem i molite za nas, i kako sav svoj rad, žrtvice i teškoće prikazujete za obraćenje Bengalije.

Mi vam uzvraćamo ljubav za ljubav molitvama i misijskim žrtvicama, no želimo pokazati i vanjskim načinom našu iskrenu zahvalnost preko ovog zajedničkog lista, koji samo vama šaljemo Bit će tu nešto vijesti iz naših postaja, male novosti naše »bengalske obitelji«, gdjekoja uspomena iz rada naših prvih misionara. Iznijet ćemo vam sve naše teškoće, naš rad, naše nade, naše potrebe. Vise puta nam je teško objaviti to svima, jer bi možda mnogi izgubili volju za rad upoznavši sve teškoće. No vi ćete nas sigurno razumjeti. Naši križevi i nevolje bit će tek poticaj na žarču molitvu i ustrajnije žrtve za Bengaliju.

Vaš otac Ante

Bošonti, 1. ožujka 1940.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

7. DAN

BILO JE TAMNO

Umor me svladao. Onako mokar zaspao sam na blatnom nasipu Kumrokhalskog kanala, pokriven plastom zvijezda. Ne sjećam se točno o čemu sam sanjao, no sigurno nisam o pijavicama i zmijama, kojih ima mnogo uz ovaj kanal. Da sam o njima sanjao, sigurno bih se od straha probudio. No, probudio sam se baš pred ponoć sav izgrizen od komaraca.

Ribari su napokon došli. Zakasnili su, jer su mnogi putovi poslije velikih kiša gotovo sasvim iščezli. Zablaćeni, iscrpljeni spuštali su košare na lađicu. Dio ribe bio je već gnjio. Na nasipu se osjećao nesnosan zadah. Što li će biti istom u lađici! Sjeo sam uz lađara. Bila je tamo jedna daska, pa sam se htio malo odmoriti i nastaviti svoj prekinuti san. No stari Bištu stavio je košaru punu gnjilih »čingri« riba baš pod ovu dasku. I prije nego je lađar mogao reći jednu riječ, starac se protegnuo na dno lađe, naslonio glavu na košaru i ne bi ga ni stotinu ljudi maknulo s tog mjesta, ni njega ni njegove košare… Što da vam kažem? Htio sam uteći i radije pješačiti cijelu noć. No kud ćeš u ovoj tamnoj noći? Prekrižio sam se i prikazao Isusu tu malu žrtvu, za spasenje neumrlih duša.

Bilo je dva sata poslije ponoći, kad smo prispjeli pred Robijevu kolibu, odakle sam kanio pješice prema sjeveru. Nigdje ni žive duše. Zamolio sam svoga dragog Anđela Čuvara, da me čuva i brani u toj tamnoj noći. Oblaci su se opet počeli gomilati.

Na putu u prvo selo treba prijeći jedan kanal, i to dubok kanal. Hoću li naći most? Posljednji put bilo je barem nekoliko bambusa, pa se još nekako moglo progurati preko držeći se i nogama i rukama. No ovaj put mostu ni traga. Odnijele ga vile ili lopovi!

Samo kad bih znao koliko je vode u zamazanom kanalu. O pijavicama i zmijama bolje je i ne misliti, jer ga inače nikada nećeš prijeći. Bojao sam se za misnu torbu. Srećom, ja sam dugonja, pa će barem glava viriti. Torbu sam stavio na glavu, glavu na rame, prekrižim se pa  ravno naprijed! Mrak je, gotovo ništa ne vidiš. Voda je već preko pasa. Ide na dublje i dublje, no glava još viri. Najednom kao da je nestalo tla pod nogama. Utekoh se mišlju Anđelu Čuvaru… i Ante, kako je mršav, sretno prijeđe na drugu stranu kanala.

Onako mokar nastavio sam put kroz blato Phulbarskog nasipa. Voda curi s mene. Više puta sam zbilja mislio da ću se od iscrpljenosti srušiti. No, pomisao da ću za koji sat prikazati svetu misu, kao da me pomladila. Iz daljine, iz nepoznatih strana do mene je dolazila jeka, jeka one divne molitve pred oltarom: »Pristupit ću k oltaru Božjemu, k Bogu koji razveseljuje moju mladost.« Kako su privlačni tvoji oltari, Bože svećeničkih srdaca, kako je divan ovaj naš svećenički život, život vječne mladosti.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

8. DAN

BONMOGRA

Zadnje je to selo morapajske misije prema sjeveru. Kojih 130 novoobraćenika. Imaju svoju kapelicu, koja ujedno služi za školu. Ovu školu išao sam pohoditi baš nekako pred Božić da prisustvujem zadnjim godišnjim ispitima i da dječici podijelim nagrade. Ovo je zadnje dakako bilo glavno, jer je Siriš, katehista, sve već prije ispitao.

Sumrak se već hvatao, kad sam prispio u selo. Pred kapelicom čekaju ljudi iz sela i čitava grupa dječice. Ovo je »njihov pohod«, pa su oni bili prvi sa svojim junačkim pozdravom »Đišu pronam!  Hvaljen Isus!« Iza toga je došlo na red pranje nogu. To je lijep običaj u ovim krajevima, znak dubokog poštovanja prema svećeniku. I u Svetom pismu čitamo da su Spasitelju prali noge. Taj je običaj star već vjekove.

Dotaknuvši se svojim rukama nogu, položili bi ih na čelo, da tako prime blagoslov. Dok se ova mala ceremonija obavljala, mislio sam na riječi Izaije

proroka: »Blažene noge onih, koji navješćuju mir …, koji propovijedaju riječ Božju …« No blaženi i oni koji potpomažu vjesnike Božje riječi molitvom i pripomoću u ovom djelu!

U kapelici već je tamno. Na oltaru smo zapalili svijeće. Za nekoliko minuta raspakovali smo stvari: odijela i ostalo za svetu misu, vojnički krevet, mrežu protiv komaraca i kutiju s darovima za sutrašnji ispit.

Spominjem vojnički krevet. Baš smo ga nedavno dobili u Morapaju. Malen je, dade se lijepo složiti, pa je zbilja praktičan. Prije je trebalo spavati na podu, vlažnom i tvrdom podu naših kapelica. Onda je svaki put ujutro trebalo gledati da li su rebra čitava… A sada se evo mi »pogospodili«!

Mjesec je baš izašao dolje iza palma, cijelo je selo mirno i tiho. Uputio sam se s dječicom od kuće do kuće. Svećenik je u selu, svatko ga očekuje u svojoj kući, da se tamo pomoli, da sve blagoslovi. To je čast i utjeha. Bio sam već i prije nekoliko puta u Bonmogri, pa mi se uvijek ova mala večernja »procesija« dopala. Bio sam prilično umoran od dalekog puta, no blagosiljajući, usrećujući druge, na sve se te male poteškoće zaboravim. Kako je krasan svećenički život uza sve križeve i žrtve!

Po selu ima mnogo siromaštva. Mislio sam na betlehemsku štalicu, dok sam ulazio u neke kolibice. Na sve strane otvoreno, slamnati krov samo što se ne sruši. Sada je zima, pa je svima hladno. Rijetki su oni sretnici, koji imaju da se čime po noći pokriju. Stari Binoe mi se osobito smilio. Jedan zid kuće potpuno se srušio. Binoe sjedi u kutu. Kad sam se uvukao u kolibu, ustade on, pa će mi sa smiješkom na usnama: »Ei thik Borodiner ghošala amar ghor!  Moja je kuća baš kao božićne jaslice!« I bila je. Ne samo zbog siromaštva, nego osobito zbog ljubavi kojom je Spasitelj tamo primljen.

I tako smo zaredali od kuće do kuće. Svugdje molitva, svugdje blagoslov.

Veoma rano udarcima gonga dan je »Pozdrav Gospin« i ujedno prvi znak za svetu misu. Obični je radni dan, pa će iza mise trebati na posao. Stoga su rano ustali i došli u lijepom broju.

Iza svete mise bilo je dijeljenje nagrada. Bilo je svega pomalo:

odijela, i knjiga, i medaljica, i sličica, i nešto slatkiša.

Na koncu opet jedna pjesma, molitva, blagoslov svima prisutnima, i onda »Zbogom, Bonmogro, do slijedećeg pohoda!«

Vaš otac Ante

Morapai, travanj 1946.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

9. DAN

VEČERNJA MOLITVA MISIONARA

Isuse, sjedim evo sam samcat pred zemljanim oltarom ove male seoske kapelice. Svjetlo uljane svjetiljke titra i poigrava se na slamnatom stropu. Noć je sparna. Komarci zuje i grizu. Već sam mnogo dana na pohodu mojih udaljenih sela. Umoran sam i gladan danas. I groznica me trese.

Isuse, uhvatila me želja za čašom hladne vode, za jednom narandžom, da si utišam žeđ. Ljudska slabost, Spasitelju. Oprosti mi! Mala svjetiljka kao da je jače zasjala. Pogled mi pade na Tvoj križ, na Tvoje probodeno Srce, na Tvoje probodene ruke. Tvoje ruke uvijek raširene, da nas sve zagrliš. I neka se sreća proli mojim bićem. I groznica, glad, žeđ i komarci kao da sve to nestaje.

Kako li sam sretan, Isuse! Kako je divno klečati pred Tvojim oltarom sam samcat u ovoj tihoj noći. Titrati i gorjeti, i na koncu za Tebe izgorjeti, kao ona mala uljana lampa na oltaru.

Na ljudsku govoreći, ostavio sam sve: i rod i dom,  kad me je ono majka zadnji puta zagrlila i poljubila, kad sam posljednji put s parobroda gledao drage dalmatinske krševe, kad sam se po zadnji put ljuljao na valovima nezaboravnog Jadrana. Ostavivši sve, koliko si mi Ti u svojoj ljubavi dao! Hvala Ti, Isuse, na ovom svetom redovničkom zvanju. Hvala Ti na radosti i utjesi, hvala Ti na križevima i nerazumijevanju ljudi. Hvala Ti na nezahvalnosti onih, koji su mi za svu svećeničku ljubav uzvratili prezirom, podsmijehom, Judinom izdajom. Hvala Ti na porugljivom podsmijehu mladića, hvala Ti na preziru glavara sela, na klevetama izdajničkih usta.

O Isuse, Ti sve znaš. Ti znaš za one proplakane noći pred Tvojim svetohraništem, kad se ljudska narav uzbunila, kad se sablast očaja spuštala da ugasi ovu malu svjetiljku oltara moga života. No onda sam se sjetio, Isuse, da si i Ti plakao, plakao nad onima, koje si toliko ljubio, a koji su Tvoju ljubav prezreli; da si i Ti imao Getsemansku noć, kad Ti se žrtva života činila uzaludna. O Sveti Veliki Svećeniče, pod bremenom svećeničke žrtve skršen padaš u sjeni maslina Getsemanskog hrama.

Plakao sam. Suze su mi padale na drhtave ruke, moje suze. No, Isuse, i suze drugih su pale na moje ruke, na ove nevrijedne ruke od Tebe posvećene. Pale su kao nebeski biseri: suze pokajanja i zahvalnosti. Suze male Magdalene iz Šombhunogora, kad je ono u teškoj bolesti drhtavim ručicama prihvatila moje ruke; suze stare Martinove bakice; tople suze starice Kamini, kad mi je pred smrt dala malog Kadona, da se za njega brinem.

Hvala Ti na čašici mlijeka, koju mi je dao mali Josip Šanto, kad i sam u svojoj bolesti nije imao ničega.

Hvala Ti na onim pogledima punima neba mojih dragih mališana, koje sam pripravio za prvu svetu pričest.

Hvala ti na šačici riže i paprenog »torkarija«, kojim su me naši siromašni očevi i majke počastili, otkidajući od svojih usta.

Hvala Ti na onim zadnjim pogledima naših staraca i starica, koje sam pripravio za daleki put u vječnost.

Na svemu Ti, Isuse, danas hvala! Hvala Ti od srca na ovom svetom zvanju!

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)